....Retko odlazim kući a pišem još ređe....
I slike su bleđe i bleđe....
Pa lepe potiskuju ružne.....
Nisu, još uvijek ništa ne potiskuje ružne slike, ne mogu da se sjetim niti ijedne lijepe slike....
Da, one lijepe uspomene su sve blijeđe i blijeđe, i gotovo da im više ni smisao ne nazirem...
One ružne, s druge strane, mi svaku noć trepere u snu...proživljavam ih iznova i...iznova me bole kao prašina u oku...
Bole, jako bole, ali ni u pola kao one tvoje riječi one noći...
Koje, eto, nervozno i užurbano trčkaraju za mnom, mojim skrivenim putevima...
Koje me svaki put ubijede u to da nisam, nikako nisam vrijedna tebe...
Da li zbog toga što si ih ti izgovorio ili zbog toga što nikad u životu nisam pretrpjela veće poniženje....ne znam....
Zar je to uostalom...i bitno...?
Post je objavljen 03.02.2006. u 23:42 sati.