Kad je moja žena oboljela od dijabetesa, u prvo sam je vrijeme iz šale zvao ‘slatka mala’. Smijali smo se oboje, zbog višeznačnosti pojma - nešto zbog šećera, a dosta zbog aluzije na film o ‘pretty baby’ Brooke Shields, slatkoj curici koja odrasta u kupleraju New Orleansa 1917.godine. Onda bih ja u krevetu bio Keith Carradine, a ona Violet i uz puno smijeha bilo je pregršt seksa i ljubavi.
Početak bolesti bio je uglavnom bezbrižan. Znali smo da može biti gadno, ali da se mnogi provuku uz minimalne posljedice. Svi kolači i čokolade sad su moja briga, mučio sam je, ne sluteći kako se okrutno šalim, dok je bolest napredovala. Poremećaji metabolizma, pa propadanje stanica koje luče insulin, a zatim ružni početak s iglama, injekcijama inzulina. Medicinska sestra podučila me kako ih bezbolno davati, ali jedno nije uspjela – strah i odvratnost prema igli u meni je rasla svakim novim ubodom. Meliti nije bilo ni 30, a već je bila junkie za cijeli život.
Počelo je novo razdoblje našeg života, gdje sam polako otpisivao mnoge zajedničke aktivnosti i sitnice, koje su nekad veselile oboje. Ona se pretvarala u bolesnicu, a ja u njegovatelja. Seks nam se prorijedio, a kvaliteta prešla u specifičnu kategoriju. Samo pažljivo, bila bi joj prva rečenica, kad bismo se odlučili na vođenje ljubavi. Nerviralo me – znao sam da je sve krhkija, a izuzetni napori je umaraju. A sad malo slanoga, bio je moj doprinos crnom humoru dok sam svršavao. Ovakve su nas šale sve češće spašavale očaja. Ona bi vješto parirala – Baš sam sretnica da je bolest izabrala mene! Da si ti obolio, prvi bi simptom bio impotencija! A vidi mene – jebem se s dijabetesom! Jebem dijabetes!
Za par mjeseci zaredale su krvožilne bolesti, a doktori sve češće spominjali mogućnost moždanog udara, nefropatiju, sljepilo. Svejedno, nismo odustajali od privida normalnog života. Još smo imali volje, snage i potrebe jedno za drugim i za vođenjem ljubavi.
Ona je stalno visila na wc-u, ustajala stoput noću da piša ili pije. Te su dvije potrebe počele određivati ritam naših ustajanja, kretanja, života…Onda bi jela, pa opet jela i stalno se vagala. Ali, pomoći nije bilo – gubila je na težini, a kilogrami su joj postali opsesija. Ej, sjećaš se kako sam bila odvratno debela prošle godine, retorički bi i sjetno pitala, pa sama odgovarala – pedeset pet kila, eeej. Debela!
U našim se razgovorima sve više baratalo postocima glukoze natašte (6,1 mmol/L - opsesija i nedostižni cilj), pa ukupni kolesterol, trigliceridi, krvni tlak i ostale noćne more. Onda su jednog dana kod liječnika zaredale priče o mogućnosti ozbiljnog oštećenja krvnih žila u nogama i da iza toga slijedi amputacija. Meliti su prvo amputirali lijevu, a ubrzo i desnu nogu, odmah iznad koljena. Konzilij se u oba slučaja suglasio, da je moglo biti i gore. Nas dvoje nismo tako mislili.
Počelo je novo poglavlje našeg života. Ružno poglavlje s kolicima, nemoći, pomaganju kod običnih, malih, svakodnevnih stvari; sitnica, na koje čovjek ne pomišlja, dok mu ih ne uskrate. U krevetu se situacija promijenila – postajao sam hladan na samu pomisao seksa sa sjenom osobe, koju sam volio. Osobom, koja je nekad bila zgodna žena. Pa samo žena. Zatim invalid. Na kraju, kripl bez nogu. A ona? Osjećala je kako iz mene kopni strast, a iz nje život. Normalno da je to pokušavala zadržati. Da je ne razočaram i gurnem još dublje, u glavi sam motao sretne misli i sretne slike. Prvo naše zajedničke, njezine iz najboljih dana, a onda, kad sam ih sve potrošio, na red su u glavi došle druge žene - mlade, vesele, pune života, s nogama. Vidio sam ih kako jure po rascvjetaloj livadi, ili me grle snažno oko struka. Pomagalo je, bilo je erekcije, a moja je prevara funkcionirala. Bila je sretna, ali sumnjičava.
Izluđivala nas je oboje pitanjima, je li ti dobro kao prije, osjećaš li razliku, dok sam među njezinim jadnim batrljcima stvarao iluziju da je sve isto. Držala se grčevito za vlastite laži. Morali smo igrati igru, najbolje što smo znali, makar i bez nogu. Rukama i usnama nadoknađivali smo izgubljeno, ali meni je nedostajao taj stisak nogu oko pasa.
Ona je imala teoriju. Negdje je čitala o eksperimentima u Australiji sa cvrčcima, koji bez problema odbace par nogu, ako se nađu pritisnuti ili zarobljeni. Ali, tek nakon seksa. Jebalo im se kasnije za noge, iako više muškima. Znaš, kod ženki cvrčaka u prednjem je paru nogu slušni organ, koji im treba da čuju zov mužjaka za parenje. Ja sam izgubila noge, a to ne smije biti uzaludno. Moramo ih osvetiti dobrim seksom, tako je govorila moja uspaljena Melita bez nogu, držeći se zubima za rub ponora. Nisam proturiječio. Davao sam se najviše što sam mogao, između dužnosti bolničara i patronažne sestre. Jedino bih odvraćao pogled, dok si je sama davala injekcije inzulina.
Jedno se jutro jednostavno nije probudila. Možda si je slučajno ili namjerno dala duplu dozu inzulina i pala u komu, ne znam. Želim vjerovati da je to najbolje za oboje. Mjesecima nakon njezine smrti nisam izlazio u društvo, dok me jednog dana nisu odvukli na prevaru na neku zabavu, napili i gurnuli u krevet profesionalke. Vjerovali su da mi treba potvrda da sam živ. Da sam još muškarac. Da je život preda mnom.
Onda, kako je bilo?, pitali su sutradan. Ja nisam govorio, profesionalka im je ispričala. Rekla je, da sam freak s bolesnim željama. Da još nikad nije imala klijenta, koji je želi nepomičnu u krevet. Koji ljubi samo noge. Koji traži noge oko pasa po cijelu noć.
Što ona zna o ljubavi?
Post je objavljen 02.02.2006. u 05:06 sati.