Disco GLAZBA za većinu je ljudi primjer istinskog kiča: jednolični ritmovi, zvukovi sintisajzera, vokali koji u falsetu pjevaju o plesanju do ponoći i najgori prateći odjevni aranžmani svih vremena, disco svrstavaju u perolaku kategoriju umjetnosti.
Da bi vam ispričali cijelu priču, potrebno nam je maštom potegnuti sve do Francuske sredinom prošlog stoljeća: do nacističke okupacije Francuske, pariški su noćni klubovi bili najbolji te vrste u svijetu – tu je jazz dobio priznanje publike, kabare svoj glamurozni štih, klasične melodije svoje pomaknute duplikate, a publika zvukove i slike koje su varirale od prikaza vrhunske umjetnosti do podsjetnika na noćne more.
Prije samog početka rata, jazz je bio glavna pokretna snaga pariške glazbene scene – Francuzi su obožavali američke crnačke glazbenike koji su u slobodoumnom miljeu pronašli svoju novu domovinu.
Pod prijetnjom rata, crnci su u velikom valu napustili Francusku i prepustili je njemačkoj propagandi koja je vrlo brzo ukinula sve oblike muzičkog slavlja u pariškim klubovima. Muzika je postala sredstvo otpora, uvukla se u podzemlje i polako razvijala vlastiti svijet u kojemu se mogla razvijati.
Novi klubovi i barovi doslovno su procvjetali pod teškom okupacijom Njemaca. Ove kasnonoćne podrumske zabave koristile su metode kojima se pribjegavalo još u doba prohibicije u Americi – u zadimljeno zabavište mogli ste uči samo preko veze, šifre, statusa ili ugleda.
Novo muzičko podzemlje bez daha je čekalo prekooceanske ploče jazza koje su se probijale kroz nebrojene barikade i mitraljeska gnijezda i koje su u klubovima dostojno zamijenile žive muzičare kojih je bilo sve manje.
Nova popularna forma kluba dobila je naziv 'discotheque', koji na francuskom označava nešto kao knjižnicu ploča.
Ti su rani klubovi služili kao utočište prašnjavim borcima pokreta otpora, njihovim simpatizerima, plesačima i pariškim intelektualcima.
To nisu bila ekstravagantna mjesta, bile su to ugodne i mračne prostorije u kojima se služilo loše piće, dobra muzika i odmetnička atmosfera.
Kad je okupacija završila, podzemni klubovi jedva su dočekali sudjelovati u proslavi oslobođenja. Jazz je ponovno potekao jednako slobodno kao i alkohol, a klubovi su postajali sve veći, sve bolji i sve snobovskiji. Crni su se muzičari ponovno vratili u jednom napuštenu domovinu u valu koji je potrajao sve do kasnih '60.- tih godina 20. stoljeća i transformirali jazz u novu formu zvanu Cool.
1947. Paul Pacine, obožavatelj jazz ploča i američkog alkohola spojio je svoje strasti i osnovao prvi alkoholni salon pod nazivom 'Whiskey au Go-Go'. Piće se naručivalo na boce, a posjetitelji su ju nakon ispijenih gutljaja mogli ostaviti u ormariću ispod minijaturne pozornice kako bi ih piće čekalo tu i sutradan. Kombinacija alkohola, američkog jazza i slobodoumlja vrlo je brzo privukla velike grupe lijepih i sretnih ljudi.
Za to vrijeme, Amerika je ušla u zlatno doba radijske umjetnosti – sve se više disk jockeya koji su dotad najavljivali muziku i čitali reklame, okreće vlastitom odabiru i miksanju ploča. Time je i institucija DJ-a dobila svoje temelje.
Francuski povratnici u Americi su od kraja '50.- tih godina prošlog stoljeća počeli razvijati vlastitu kulturu diskoteka.
Crnačka muzika koja do tada nije imala prostora u eteru radijskih postaja u većinskom vlasništvu bogatih bijelaca, u disku je našla svoje utočište.
U Kennedyjevoj eri, disko je postao mjesto gdje su se do tada najugroženije socijalne skupine osjećale slobodno– crnci, homoseksualci i djevojke iz srednjih radničkih slojeva postali su glavni protagonisti disco- pokreta.
Glamur kasnih noći koji je uvela gay scena, postao je sasvim normalna stvar–svjetski poznata diskoteka 'Studio 54' promovirala je glazbu punu zaraznog ritma te promiskuitetni i drogom razveseljen svijet u kojem je sve bilo dozvoljeno.
Do kraja 1979. disko je doživio svoj vrhunac – film 'Groznica subotnje večeri', gay skupine poput 'Village peoplea', diskoteke poput 'Studia 54' te uska šljokičasta odijela u kombinaciji s afro frizurama postala su opća mjesta ere disko kulture.
A onda se na scenu vraća razjareni rock. Doslovno uništavajući diskoteke, rokeri pokazuju bijes koji im je nedostajao još od '60.-tih godina, i kojime ovoga puta napadaju kulturu 'plastičnih' i 'glupih' muzičkih ukusa.
Samo je potpuno uništenje diska moglo rocku vratiti njegov mačistički predznak i sačuvati sliku uživanja u hladnom pivu i nezahtjevnim seksualnim partnerima.
Već do 1980. pojam diska u Americi je bio izjednačen sa prostotom. No muzika je ipak našla put do Evrope, gdje su iz nje izvukli homoseksualni predznak i ponovno ju vratili u Ameriku pod imenom Novi val – a upravo je taj glazbeni stil pravi temelj uglavnom svih danas nam poznatih podvrsta muzičke umjetnosti
PRENESENO-N.N
Post je objavljen 01.02.2006. u 18:23 sati.