Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/mjstpodsncm

Marketing

Promicanje ljudskih prava kroz sapunice

Pošast sapunica – španjolskih, portugalskih i dr., te takozvanih dokumentarnih sapunica iliti reality showova, odavno je poharala sve moguće televizijske kuće. U zadnje vrijeme i nacionalna televizija podiže gledanost uz pomoć sapunica. Na samo četiri hrvatska programa, dvije do tri televizijske kuće, imamo Ljubav u zaleđu, Zabranjenu ljubav, Ljubav bez kraja i početka, Ljubav ispod popluna, Život milijunaša, Sjaj i bijeda, Napuštena ljepotica i td. i td. Naravno, nigdje se ne spominju Život siromaha, Otišla i odvela djecu, Deset godina džonom po nosu i slični naslovi. Takvi se naslovi "emitiraju" također u serijama, ali uglavnom u Kronici dnevnih novina.

Pošast sapunica je u zadnje vrijeme zahvatila i domaću produkciju pa je i domaćih sapunica sve više. Nisam si mogla pomoći da se ne zapitam što sve silni klinci i klinceze nauče i vide u sapunicama. - A gledaju ih. Prepričavaju u tramvaju. - Koliko im vlastiti život postaje nerealan u usporedbi s aferama koje gledaju u sapunicama? Požele li mlade dame, a sigurno požele, biti poput oslikanih manekenki, naganjati nogometaše, situirati se uz što manje muke i olakšati si život za jednu brigu, zarađivanje za vlastiti život? Kuda to vodi mlade potencijalno kreativne umove? Poprilično zatupljujuće i nezdravo za razvoj istančanog socijalnog morala i etičkih principa dostojanstvenog života.

I sjela ja tako neki dan pogledati na koji to način naši redatelji, producenti, naturščici, pa i glumci, mlate pare, blate glumačku profesiju i zatupljuju široke narodne mase (ustvari sam htjela vidjeti frenda koji je nedavno odigrao epizodnu ulogu u jednoj od domaćih sapunica), kad ono iznenađenje! U sapunici se dogodio trenutak iz kojeg je pučanstvo na vrlo direktan način moglo nešto vrlo korisno naučiti vezano za vlastita prava. S obzirom da je gledanje televizije ipak najrasprostranjeniji sport, bilo mi je drago da sam vidjela što sam vidjela.

Mlada novinarka dolazi uredniku neke tiskovine u potrazi za poslom i tip ju pita pitanja koja svaka mlada žena obvezatno čuje na razgovorima za posao: “Jeste li udati? Imate li djece i planirate li uskoro imati djecu?“
Na to se mlada novinarka, iako očajna zbog vlastite financijske situacije, okomi na njega sa: “Kako me to možete pitati. To je moja privatna stvar. Vi to mene nemate pravo pitati i znate što, nabite si tu svoju ponudu za posao znate već gdje. I, budite sretni ako vas ne tužim za diskriminaciju.“ Veliko braaaaaaaaaavo scenaristu!

Većina djevojaka uopće ne zna da ih potencijalni poslodavac po Zakonu o radu nema pravo pitati takva pitanja, da je to uistinu čista diskriminacija jer muškarce nitko ne pita imaju li djece i planiraju li ih u skoroj budućnosti. Istina da muškarci rjeđe koriste porodiljni dopust na koji također imaju pravo, no bez obzira. Nitko nema pravo zadirati u vašu privatnost samo zato što vam planira ponuditi mizernu crkavicu za preživljavanje i to za krvavo odrađen posao. I raduje me što je veliki broj mladih djevojaka to ipak saznao, pa makar i putem sapunice.


Post je objavljen 01.02.2006. u 10:38 sati.