"Zdravo", rekla mu je.
Gledao ju je još trenutak koji je za njega trajao satima, i pobjegao.
On je bio slikar. Zapravo bio je vrlo dobar slikar. Žvio je već godinama u osami velike obiteljske kuće na samom rubu jednog malog mjesta. Samoća mu nije smetala, bila mu je neophodna jer njegova predanost poslu često mu nije dopustala nikakvo ometanje. Samo je vjetar ponekad zviždeći tiho korz obližnju staru šumu uspio ukrasti trenutak njegove pažnje i nekoliko misli.
Morao ju je naslikati. Njena slika vrištala je zatvorena u njegovoj glavi da iskoči na platno. Nije ju mogao zadržati samo za sebe. Nije mu dala da ju zadrži samo za sebe. Nije htjela samo njega, htjela je cijeli svijet. Progonjen njenom beskrajnom ljepotom slikao ju je danima. Fine linije njenog lica nisu ispadale onakve kakvima ih je on vidio. Činile su mu se nekako pregrube, beživotne. Ni boje nije pogađao. Bezbroj njihovih nijansi i tonova kao da nisu bile dovoljne da naslika sve ono što je vidio, posebno njene oči jer vidio je kroz njih. Ona mu je to dopustila.
No sve to nikako nije uspijevao smjestiti na svoje platno, u taj svoj djelić sekunde, tu uokvirenu pukotinu vremena, kako je on to zamislio. Sve češće je griješio, sve češće uviđao greške u svakom novom pokušaju. Znao je da neće moći slikati ništa drugo nikada više dok ju ne dovrši, jer jednostavno više nije postojalo ništa drugo vrijedije njegove pažnje, nije postojalo ništa drugo što bi želio slikati više od nje. Nije postojalo ništa ljepše od nje. Htio je njen glas na platnu, htio je njen dodir, miris, njen poljubac. Htio je sebe u njenim očima. Opsjedala ga je potpuno..
Odonda su prošle godine. Njegove slike danas nalikuju na velike jednobojne mrlje, bez imalo smisla..
Još uvjek slika samo nju...
Post je objavljen 28.01.2006. u 12:52 sati.