Prije neki dan sam se nasla u vrlo cudnoj situaciji. Sjedila sam u jednoj prostoriji a do mene su se nalazile jos dvije persone koje su na veoma ruzan nacin pricale o nekoj trecoj osobi. Zapravo pocele su tako nekako zlobno pricati pa sam pomislila kako ih uopce ne prepoznajem.
Upitala sam ih kako mogu biti nemilosrdne i hladne prema osobi koja im nista nije ucinila?
A jedna mi od njih odgovori kako nju to uopce ne dira, jer zna da i nju drugi ogovaraju, pa zasto ne bi to i ona radila?
Zamislila sam se.
Istina je, ako zelis biti bas poput drugih i ako te ne smeta stapanje sa sivilom ljudskih mana, odnosno ako se bar ne potrudis ispraviti ono lose, onda bi onaj odgovor koji sam ja dobila bio tocan. Vjerojatno bih na takav odgovor naisla na svakog tko jednostavno uziva u tome i ima takav nacin razmnisljanja.
Voljela bih kad bi takvih ljudi bilo sve manje. Pokusavala sam napraviti nekakvu razliku, gornju granicu ogovaranja, gdje to malo i sitnicavo brbljanje kakvim se bavimo svakodnevno, prelazi u neki gori i "okrutniji" oblik. Zapravo i nije tako tesko. Kada namjerno i okrutno ismijavas ljude koji ti nista nisu ucinili, ili kada gledas njihove nedostatke u fizickom izgledu te se na racun toga dobro ismijes, onda to prelazi neku granicu normale.
I ja sam to prije radila dok nisam shvatila da se nalazim u krivom drustvu, dok se moja podsvijest nije probudila, i rekla mi: "Bjezi dok nije prekasno". I poslusala sam je. Okrenuh plocu i na svijet mi se otada pruza puno ljepsi pogled.
Za takve promjene ne treba veliki psihicki ni fizicki napor, niti je to stvar u kojoj ti treba tudja pomoc da se "odviknes". Stvar je u nama samima. I preispitivanju nasih granica. Koliko smo spremni dati da bi postali bolji ljudi?
Post je objavljen 25.01.2006. u 15:30 sati.