Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/civilka

Marketing

Civilčeve mudrolije, vol. 1

Stručno povjerenstvo jednoglasno je izabralo najveće mudrosti civilčevog bloga.

O kultu vojnika u balkanskoj vukojebini
Na Balkanu vojska nije samo obveza nego događaj ravan svadbi ili pokopu. Ponosan otac čuva najbolju rakiju za ispraćaj svog sina.. Majka isplače više suza nego dok ga je rađala. Vrti se janje ili prase kakvog ni na vjenčanju neće biti. Postat će čovjek, muškarac, odvojen od svoga doma, podvrgnut autoritetu jačem od očinskoga, spremnog za povratak u samostalan život i uzdizanje vlastite obitelji.

O murjacima (koji ne bi u vojsku)
Murjaci ne bi u vojsku. Kažu dosta su se već najebali sa školom, pa tko će sad još i u armiju. Kao da već nisu naučili nositi pušku i gurati zid! Zakon o obrani je jasan: vojni obveznici su svi za to sposobni hrvatski državljani, pa makar bili i policajci. Ministarstvo obrane je nakon pritisaka medija i interesnih grupa ipak povuklo svoju odluku najavljujući kako policajce ipak neće pozivati vojsku. Time MORH svjesno krši zakon i ustavna načela o jednakosti svih pred zakonom. Iako je razumljiva nevoljkost naših plavih drugova da provedu osam mjeseci uživajući u blagodatima besmislenog drila i ukusnim delicijama poput ribljih konzervi, ja se ipak pitam: Braćo hrvatski policajci, jeste li vi iznad šugavih zakona ove trule zemlje?

O prvima, drugima, trećima (i četvrtima)
Zemlja usred Balkana kojoj je Onaj za koga smo utvrdili da ne postoji predodredio da jedni pored drugih žive ljudi tri religije, jedni se krste, drugi mu se klanjaju. Ali to je isti Bog. Ljude je podijelio na dobre i zle, nekada prevladaju prvi, nekad drugi. Nekad je dovoljno da dobri ne učine ništa da bi prevladalo zlo, tako kaže jedna židovska poslovica. I bi tako, nestade svaki trag onih četvrtih, koji vjeruju u istog Boga, samo ga zovu drugim imenom. Nestali su. Danas o njima znamo samo iz filmova, suze nam oči dok gledamo te kosture, neki ih mrze još većim intenzitetom.

O zlu
Zapanjiva je količina zla koju čovjek može producirati. Takvo nešto ne susrećemo ni kod jedne životinjske vrste, toliko okrutnosti, varijacija na naizgled dosadnu temu zvanu smrt. Iskonska podsvjesna priroda koju već tisućama godina nastojimo zatomiti velikim idejama o humanizmu, čovječnosti, civilizaciji. A onda se opet vratimo na početke i shvatimo da nismo evoluirali dalje od najprimitivnije živine koju znanstvenici nazivaju 'homo sapiens'.

O oproštajkama
Da sam išao u 'pravu' vojsku napravio bih oproštajku u pravoj kafani, da mi cigani sviraju, a ja da lomim čaše i pjevam. To mi se u ovom trenutku čini kao najboljim scenarijem jedne oproštajke. Vjerojatno bi ih tražio da mi nekoliko puta sviraju istu pjesmu i stavljao bih im novčanice pod violinu kao što to priliči pravoj kavanskoj oproštajci. ''U snu ljubim medna usta, eh ljubavi, željo pusta''… Onda bi me vjerojatno nosili na ramenima kao što nose prave pijandure. Usput bi me molili da ne zaboravim poslati razglednicu. A meni bi se živo jebalo za razglednice i pisma.

O pravim vojnicima
Pravi vojnik ostavlja svoju obitelj kod kuće. Neće ih viđati mjesecima, možda će im koji put poslati pismo u bijeloj omotnici s fotografijom i izrescima iz novina. Djevojci obećava vjernost. Na nadlaktici zelenim slovima tetovira njeno ime. Vikende koristi za šarmiranje lakih cura što se okupljaju oko kasarne samo kako bi čule zvižduk i dobacivanje. Vjernost ostavlja za stabilna vremena kada više neće nositi maskirnu uniformu i obrijanu glavu.

O besmislu
Preskakivale su neke ptice, prevrtale se preko onog istog umjetnog jezerca i više se nisam pitao kao u onoj knjizi: gdje odlaze te silne patke preko ljeta? Možda ih proguta nebo, uljudno ih prime daljine, nahrane i napoje kao pravi domaćini, otpreme u snježna prostranstva. Misliš da neko pita za nas? Tjeramo svoje izgubljene minute, pratimo ih kao progonjene strvine, otplaćujemo zastarjele dugove i na kraju obiremo nebeske vinograde. Kao da ne postojimo…

O Vukovaru
Preko tisuću bombi rasulo je grad u najsitnije komadiće. Toliko sitne da ga više nitko nije ni prepoznao. Nisu znali čiji je. Spaljeno kamenje i lešine, to ne može biti grad, ni srpski, ni hrvatski. Jedno veliko groblje na kojem smo zakopali zlo. Posijano nemarno i harno, uzgajano slatkorječivo i pozorno, požnjeto nemilosrdno i bijesno, zakopano mirno i plačno. Ostala je sramota.

O zaboravljenim trenucima (nekad postojećeg života)
Rani rujan, godinu dana kasnije, miholjsko ljeto, plaže su još pune, a on u Zagrebu, prolazi križanjem stare Vlaške i Draškovićeve, poput pitomca, krem košulja s epoletama i renđerske crne hlače. Još ne misli o armiji. Već ga dva dana drži mamurluk, danas je pojeo tek mali burek, onaj pravi sarajevski na Kvatriću, nije gladan, samo se vuče kao mrcina. Negdje prije kolodvora shvatio je da se bliži dan kad će žaliti za selom od osamsto hiljada ljudi. I misli on tako o selima s milijunima stanovnika, harmonikašima na njihovim ulicama, burekđinicama u predgrađima, ranžirnim kolodvorima i socijalističkim zgradurinama. A onda shvati da je zaboravio kupiti luk.

O brazilskim pješčarama
Probudio me neki radosni zvuk. Mislio sam da je Brazil, a bila je tek neka frula s balkanskog kamenjara. Ležao sam ispružen s cigarom u ustima, a na stolu me čekala prijateljica. Nismo se družili od jučer. Kaže mi da se rokovi bliže i da bi moglo loše svršiti. Ja joj odgovaram da na brazilskim pješčarama nema rokova i da se svi žale kako je život predug. Od marokanskog haša bolja je samo brazilska cigara…

O lipnju u Zagrebu
Pod jablanima u parku ispred ureda zavladala je ovih dana pustoš, a ljetna žega i državni praznici ispraznili su okolne ulice. Kraj lipnja u Zagrebu. Ocvale lipe, magličasto isijavanje iznad presušene fontane i letargična rotacija propelera klimatizacijskih uređaja na fasadama oronulih zgrada podignutih još koncem pretprošlog stoljeća. U susjednom uredu svira neka melankolična galicijska glazba. Dok sam se prekjučer uspinjao jednim gornjogradskim stubištem svirao je fado. Okrugle secesijske stepenice i puno fotografija iz nekog prošlog vremena. Kao da sam usred nesnosne žege jednog zagrebačkog poslijepodneva upao u bezvremenu rupu. Vrijeme je isteklo negdje na uglu Opatičke, tražim ga u svojim plitkim džepovima, pravim se kao da se nismo nikada ni upoznali…

O smislu života i stvarima koje nas usrećuju
Jednom me je netko pitao što želim raditi u životu. Zamislio sam se. Rekao sam da želim mijenjati svijet. Netko pametniji je rekao da revolucionari mijenjaju sve osim sebe. A zašto bi se mijenjao netko tko je zadovoljan sobom? Uvijek sam zavidio ljudima s viškom samopouzdanja. Vraćao sam se Vukovarskom prema Savskoj, rano se već aktivirala ulična rasvjeta, ljudi su užurbano prelazili raskršće, a ja sam se pokušao sjetiti nekoliko stvari koje bi me mogle razvedriti. Ček' da razmislim: Stvar broj 7 na zadnjem albumu Seke Aleksić? Fatov blog? Zadnji kinder pingui u frižideru? Drkica? Dvije duple šljivovice? Lajna bijelog? (Sada slijedi epilog u maniri završnih riječi Oprah Winfrey ili Jerryja Speingera) Bez obzira kako vam teško bilo, koliko god vas jebali na poslu, koliko god puta pali ispit, ne zaboravite da je život lukavi igrač i da vam možda već sprema čudesni preokret. Do sljedećeg puta, čuvajte sebe i jedni druge.


Post je objavljen 24.01.2006. u 21:36 sati.