24.01.2006, 03:33h, moja soba...
Mrak je. Čak i s monitora, koji hvata i ledi moj dah dopire sve manje svjetlosti do mojih krvavih očiju. Radio svira neku dobru staru narkomansku, ali tako tiho.. Čuje se i nemilosrdno odbrojavanje sata, koji kao da kuca sve sporije i zaustavlja vrijeme. Tako je hladno da mi se prsti lijepe za tastaturu. Grijanja nema već satima. Zapravo kad bolje razmislim, isključili su ga još jučer navečer. Od hrane su mi preostale samo mrvice keksa po stolu i tastaturi, i zaleđeni čokolino na prozoru. Jedino čega još imam su cigarete jer već satima tražim upaljač koji sam negdje popušio i za kojeg bi sad dao desnu ruku. Sunce još ne izlazi, i neće još dugo, a sve mi se čini da neću ni ja. Znam što slijedi, utorak taj prokleti dan. Samo još jedan od radnih. Ustajanje ko iz groba, odlazak na fax u svrhu podizanja cijene svog ionako neizbježnog prostituiranja kroz život. Konkretno danas me čeka ispit, koji za mene svaki puta predstavlja silovanje mog (ne)znanja popraćeno mučninom, probavnim problemima i paničnim konzumiranjem noktiju što će vjerojatno s vremenom prerasti i u teže oblike PTSP-a. No dobro, nakon ispita i olakšavajućeg koncerta Zagrebačke filharmonije u dvoranama WC-a, za mene biti će to dan kao i svaki drugi. Možda se i počastim s kojim pivcem ili dva negdje u gradu u društvu neke dobre knjige ili osobe.
No to sve me za sada ne brine.. Brine me moja soba koju trenutno gledam punu beskorisnih stvari koje mi u životu nikada ništa nisu značile niti govore nešto o meni. Jedino gitara bez žica obješena na zidu mogla bi svojom tišinom odsvirati koju lijepu uspomenu. Trudit ću se ubuduće da nebude toliko beživotna. Možda kupim koju biljku pa da imam s kim pričat u ove kasne sate...
Post je objavljen 24.01.2006. u 03:38 sati.