... večer je... ona sama u sobi. Još zadnji potez olovkom, i da!- crne dubokoumne oči pružale su neodoljiv pogled. Iskre su zasjale na njenim zjenicama ali ne toliko od ljepote koliko od ponosa. Bila je lijepa a tako se i osjećala. Napokon, iz topline koja joj je obavila tijelo izašla je vani gdje ju je hladna noć prihvatila u okrilje.
I dok je hodala tako- puna samopouzdanja nije ni slutila da samu sebe prestiže, da se sama sa sobom bori u tihoj bitci njezinog uma. Nije bila svjesna zapljuskujućeg vala egoizma što je preplavio njezina razmišljanja. Zaintrigirala je samu sebe svojom prošlošću, sadašnjošću a pogotovo budučnošću. Ispred nje su se ocrtavale slike besprijekorne ljepote, zaoštrenog uma i jezive zlobe. Koliko god joj je optimizam zračio iz vanjštine toliko joj se pesimizam uvukao pod kožu.
Njena romantičarska duša probudila se u gutljaju crvene votke. Realna slika života gubila se u svakom novom naginjanju čaše mekim usnama. Krvlju je napijala žednu dušu, maskom skrivala bore svoje tuge i glasno govorila besmislene riječi nebili zatomila zvukove glazbe bolnih nota.
Radoznale oči su je promatrale a tako i pogledima ljubili joj tijelo. Ona je samo stala i gledala... duboko u sebi mamurna ali još uvijek trijezna. Osjetila je draž koja lagano nestaje iz nje, ni iskre u njenim očima više nije bilo a i ljepota njena izgubila je svoju ljupkost.
U trenutku neumoljive slabosti prestala je biti lutka a postala je čovjek... Egocentrizam njenog uma počeo je blijediti, odjednom je osjetila zemlju pod nogama i sasvim sigurna krenula- ne znam gdje, ali negdje na neko mjesto gdje je sebe poznavala bolje nego što je ja poznajem...
Post je objavljen 23.01.2006. u 19:57 sati.