Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/outherspace

Marketing

BUDIMPEŠTA

Danas sam bila u Budimpešti. Hm, može se i tako napisati. Zapravo samo na aerodromu. Feriheđi 2 što bi rekli Mađari. Išla po svoju drugaricu i njenog zaručnika koji su se vratili sa 20-to dnevnog puta u daleku Južnoafričku republiku. Ja i moj tihi drug iz prve priče, onaj koji mi je najdraži. Kul tip. Vozi skoro kao kamiondžija. Stigao sa skijanja, otišao u Zadar, vratio se sinoć oko 22 i jutros odma za Budapest. I ja skupa s njim. Iako sam iz Budimpešte letjela nekoliko puta samouvjereno sam ustvrdila da mi, onomad kad smo išli, nismo do aerodroma putovali ovom cestom. Na što je on ustvrdio da sam vjerojatno (što je istina) prespavala prvi dio puta, pa se sjećam samo bezbrojnih kružnih tokova i ravne ceste sve do glavnog mađarskog grada. I tako smo mi putem koji je za mene bio potpuno novi doputovali po naše prijatelje. On je malo stariji čiko (vjerojatno bi se naljutio da ovo pročita), a ona je moja najbolja prijateljica. Mlađa od njega puno, a i od mene čak 4 godine. Ništa zato, oni očigledno zajedno izvrsno funkcioniraju. Zanimljiv par. Jedu sve iz friteze, bez salate, bez juhe i uglavnom bez povrća. I dost dobro izgledaju s obzirom na smeće koje trpaju u sebe. No, vratimo se mi Južnoj Africi. Oduševljeni! Ja i Tihi (aha! iskristalizirao se nadimak) smo bili prvi ljudi nakon njihovog izlaska iz aviona s kojima su podijelili dojmove. Zato sam i išla po njih. Jer znate kako je kad se vratite, prvi dan sve oduševljeno prepričavate, drugi vam se još da, ali izostavljate nebitne detalje, a sa svakim slijedećim danom vam ljudi koji vas zapitkuju o tome kak vam je bilo, počinju ići sve više na živce. Uglavnom, oni su oduševljeni, a ja nakon njihove priče sumnjam da bih otišla tamo. Dakle, na svakom raskrižju puno crnih koji prodaju sve i svašta. Ako na autoputu vidite cigle, vozite u rikverc i bježite glavom bez obzira, jer ako stanete, uzimaju sve bez razmišljanja, od love, do auta, a većinom, isto tako bez razmišljanja i život. Tako da ne morate pješke više nikuda. U mnoge dijelove Joburga uglavnom se ne ulazi bez osobito dobrog razloga, a kad uđete i tada samo glavnom ulicom. Vidjeli su i lijepih stvari, Atlanski ocean, Rt Dobre nade, Capetown, bili čak i u Botswani (tamo najboljoj živi teta) u Gabaroneu, Joburg obišli skroz naskroz, Suncity (da, da, onaj u kojemu su bile misice), brojne zoo vrtove, vinske ceste (ima ih i tamo), a posjetili su i nekad pristojni bijeli kvart u kojemu je najbolja živjela prije rata. Sada je to gotovo najgori dio grada u koji nitko ne ide. Zemlja u kojoj je (kao i u mnogima) lako vidjeti raskoš, a 200 m dalje krajnju bijedu; ili male crne koji se smješkaju, rade u velikim trgovačkim centrima, a kad iziđete opljačkaju vas nabrzinu. Sve je getoizirano, od privatnih kuća koje su okružene ogradama pod naponom, do velikih naselja u koja se ulazi pored čuvara i iza isto tako "nalelektrizirane ograde" u tim čuvanim (kontroliranim) dijelovima je prekrasno, imate svoj mali čuvani svijet. Tamo žive ljudi od srednje do visoke klase. Ima ih i crnih i bijelih, dobro su obrazovani, fini, kulturni, a izvan toga je kaos. Ali najvažnije je da su se vratili živi, nitko ih nije opljačkao (bili su oprezni i preko mjere), dobro su se proveli i odmorili. Tko zna hoće li ikada više tamo. Iako kažu da bi. No, uskoro imamo pregledavanje više tisuća fotki, snimljenog materijala (6 kazeta po 90 minuta), dakle kampiranje uz čobanac koji će neizostavno kuhati Tihi. Jedva čekam.

Post je objavljen 21.01.2006. u 19:09 sati.