U davna vremena kada je moj Brat bio još mlad i neupućen, u jednom je odsudnom trenutku dopustio da ga ophrvaju emocije pa je počinio sudbonosnu grešku.
Ne sjećam se više koji je to rođendan bio kada je u mojoj novozagrebačkoj izbi zazvonio telefon. Na drugoj strani žice Brat Humanista.
Kaže:
“Ciao, Seko! Sretan ti rođendan! Plaćam ti vozačku školu”.
Ono što nesretni Braco nije mogao znati, a priznat ću da sam i samu sebe vraški iznenadila, bilo je da ja naprosto ne umijem voziti. Unatoč svim školama, instrukcijama, dopinzima, teškim drogama i hipnozama. Što je čudno, jerbo sam na bicu, koturaljkama, klizaljkama sasvim OK.
Dobro, ne snalazim se u prostoru, nemam pojma gdje je što, lokacije pamtim po izlozima, ali to je kao tipično za većinu žena pa se ne osjećam nekim teškim freakom.
Problem s automobilom je u tome što ja jednostavno nisam u stanju upravljati vražjom mašinom. Recimo, ako idem na rikverc, ja doslovce moram zatvoriti oči, dobro razmisliti u kakvom su odnosu volan i kotači i tekar onda znam kako “motati”. Glupo, znam, al’ je tako i ko mi šta more?
Ono što se danas naziva “Attention Deficit”, tj. dobri stari manjak koncentracije je pak drugi par rukava. Skužila sam da od mene stvarno nikada neće biti vozač kada sam tako jednom prilikom uhvatila samu sebe kako vozeći buljim u neke kuhinjske krpe u izlogu. Pisalo “POVOLJNO”.
I tako je započela serija mojih padova vozačkih ispita što je u pogledu stresa i obrazovne traume zasjenilo sve trigonometrije, fakultete, magisterije i pizzematerine kasnije. Ni tri prestrašna semestra metodike i napredne statistike ne mogu se usporediti s hororom parkiranja vozila postrance. Svaki put kada bih pala, skrušeno sam zvala nesretnog Brata koji je morao uplatiti sljedećih (minimum!) deset sati vožnje koliko je potrebno da bih ponovno pristupila ispitu, jerbo je (A) kakti bilo glupo da odustanem, a (B) sama nisam imala za extra jogurt i kiflu, a kamoli auto-školu.
Ukupno pet padova.
Šesti put prolaz, i to na suze!
Da sam znala, rasplakala bih se ja i ranije!
Nesretni je Braco u međuvremenu bankrotirao, a ja se među prijateljima i familijom uvrnuh u legendu.
Da stvar bude bolja, ni dan-danas ne vozim. Teški stres. Samo bi me grda nevolja natjerala da se ubacim među vozače.
E sad, zašto ovo pišem???
Zbog teksta u nedjeljnom “Observeru” o ženama i depilaciji –
"Plucking Hell".
Daklem, kako sam pet puta padala vozački ispit, zbrojite i oduzmite sve odvožene sate, dogodilo se da smo auto-instruktor Ivek i ja postali teški drugari, da ne kažem intimni prijatelji.
Dobro, intimni baš i ne, iako mi je nezajažljivi Ivek već na drugom satu stavio capicu na koljeno, no to smo lako sredili tako što sam Iveku spremno poručila “Il’ me ženi, il’ tamburu kupi”, al’ me nemoj zajebavati na zadnjem sjedištu svoga auta, nit' si ti Bitanga, nit’ sam ja Princeza. Pa je Ivek shvatio da tu kruva ne bude, ali zato smo se tijekom bezbrojnih sati iza volana fino napričali, a nakon mojih spektakularnih padova pili bi u lokalnoj birtijetini.
Pa sam o Iveku sve saznala.
I o njegovom ne nužno nesretnom, ali sasvim sigurno turbo dosadnom braku, i o mrzovoljastoj kćeri pubertetliji koja je debela + nesretna jer je dečki ne vole, a Ivek ne zna kako da joj pomogne. I o povučenom sinu-zaljubljeniku u sport, i o pohlepnoj familiji u Zlataru, i o podmuklim kolegama iz auto-škole. I tako dalje, i tome slično.
Ivek bi sjedio na sjedalu do mene, a kako je stasom Pikulence, stavio bi svoje kratke nožice na kontrolnu ploču te tako komotno besjedio o svim temama dostojnim priče.
Toliko smo si postali intimni da mi se u jednom trenutku povjerio kako strašno voli dlakave žene.
“Kak misliš dlakave?”, pitala sam uzaludno pokušavajući prebaciti iz druge u treću, a sve mjerkajući kombi u traci s lijeve strane + napregnuvši maksimum umnih sposobnosti ne bih li se dosjetila gdje je ono kočnica, a gdje gas, lijevo-desno, desno-lijevo?
“Dlakave, dlakave, po tijelu dlakave!”, nastavio je Ivek. “Noge, ruke, pazuha, da se ženska ne brije, to volim!”.
“Isusa ti, Ivek!, a da se zaposliš u ZOO-u??!", pokušala sam stvar prebaciti na šalu.
“Ženi sam zabranil da se brije”, sasvim ozbiljno će Ivek.
“Pa ti si Ivek, Bog Otac za feminstički pokret!”, zaključila sam. “Da ti možda smeta i grudnjak pa da nam postaneš ikona?”.
“Nemam ništ protiv grudnjaka, ali ne mora ga biti”, odgovorio je Ivek-Osloboditelj.
Onda sam ga uputila na poslovnicu Zagrebačke banke na tramvajskom zaokretištu Dubrava gdje je u to doba službovala neka blagajnica s izrazito dlakavim prsima. Nesretnoj su ženi dlake fakat izvirivale ispod blago raskopčane bijele košulje. Do tada sam mislila da bankarka naprosto ne zna tajne depilacijskog zanata, no Ivek me natjerao da po prvi puta razmotrim mogućnost da bankarka doma možda drži Neandertalca koji voli podatno-krznom obmotano žensko tijelo pa me to mrvu posramilo, jerbo sam mislila da sam verzirana u svim perverzarijama tijela i duha, a kad ono – nemaštovito pile!
Eto.
Kome se ne da čitati “Plucking Hell” iz Observera, a ipak ima zajem, kako bi rekli Česi, o dlakama i dlakavicama, upućujem vas na link iz članka.
Inače, nema veze s dlakama, ali ima s ogromnim i teškim trbuhom koji mi ne da disati.
Prije par tjedana SMS-om sam obavijestila znance da mijenjam škembu za kuću na moru (ozbiljne ponude pod broj), ali sad sam već toliko očajna da ga dajem budzašto. Možda se nađe kakav Prego Ivek pa da me odmjeni...
A jučer gledam Jay Lenoa i prikažu u nekom tupavom prilogu Toma Cruisea i onu njegovu novu krasoticu Katie Holmes – Katie trudna ko Keopsova piramida, ogromna, samo što se ne porodi, pa velim Paji:
”Jebote, ove celebrity – sve su trudne ko vjeverice, tri mjeseca maksimum. Čuješ da je noseća, sutra rodi, a već prekosutra joj djeca kreću u školu. Kao da su neka druga vrsta. Ovo moje nikako da završi”.
Da ne velim da kurbeštija izgleda ko grom!
A ja, kuku-lele, ode mi karijera mažoretkinje u parampamčad...
PS. Autor fotke je Gonzales Fernandez - ciklus "Bodyhair".
Post je objavljen 19.01.2006. u 01:33 sati.