Godine pravde
Moj Bože, ponekad se pitam, zar je baš tako moralo biti. Moj Bože, ponekad se pitam,
zar je dobro srce muslimanskog insana moralo da se vadi Valjevskim, Užičkim i inim
drugim srpskim kamama.
Moj Bože, ponekad se pitam, zar je muslimanski čovjek samo što sevdah čuti, morao
biti zaklan. Pa što to mi nismo išli u Negotin i Kraljevo i klali njihove majke, što to mi
nismo postavili haubice na Žabljak, na Durmitor, na Zlatibor i ubijali njihovu djecu.
Nismo, jer mi volimo, a oni mrze, ne svi, ali mrze.
Naše su džamije popaljene, mihrabi porušeni, mezarja uzorana, njihove crkve od
Teočaka do Goražda niko ne dira.
Naše su majke i sestre silovane, a njihove se sunčaju po Adi Ciganliji i ljetuju po Budvi.
Naši su muhadžeri u Trogiru, Pakistanu, a njihovi se, sram ih bilo šetaju po Modriči,
Dobojskim daidžama i Prijedorskim avlijama. Mi ovdje u Bosni jedemo Norvešku ribu
sumnjivog datuma, a oni beru naše alkatmere i ruže i sjede ispod grožđa , gdje smo
mi, samo mi, Bajrame dočekivali.
Bože moj, Bosanske gazde, Bosanske gazde i potomci Bosanskih begova; hej ljudi
moji, gazde, gazde Bosanske čekaju u redu za tanjir graha, a njihova fukara po buvljim
pijacama Zaječara prodaje almasli grane i šorvane naših nena. Prodaje fukara znoj i
krv težaka.
Prodaje fukara ibrike i postekije po Požarevcu. Prodaje fukara vilerove goblene, vilerove
goblene iz muslimanskih kuća, vezene u noćima kad još nije bila spaljena iluzija o uvali
moga djetinjstva na brdovitom Balkanu i kad je zaklana porodica Huskića odgledala još
jedno nedjeljno popodne koje vodi Dunja Lango.
Prodaje fukara, a mi se glođemo. Prodaje fukara pune muslimanske sehare, a mi se
glođemo.
Prodaje srpska fukara muslimansko dostojanstvo, a mi se glođemo.
J**** ja nas, ali neka, neka narode moj, neka prodaje fukara, neka prodaje, jer ne mogu
oni nakrasti koliko Musliman ima, ne mogu oni pobiti koliko Muslimanka mati može
roditi.
I zato, ne zaboravi nikada narode moj, ne zaboravi nikada potoke krvi što se slivaju niz
Soukbunar, Điđikovac, Mejtaš i Vratnik ne zaboravi nikada i nemoj nikad halaliti.
Ne zaboravi mrtve bebe rođene na Koševskom brdu, ubijene iz PAT-a, PAM-a, Boforsa,
majku im j****, ne zaboravi i nemoj nikada halaliti.
Ako smo nekada morali halaliti, više ne smijemo.
Zakuni se narode moj krvlju rahmetli Hajre Mešića i sakatom djecom Bosanskom, da
halaliti više nikada nećeš.
Ko halali, dabogda ga rođena djeca proklela, jer mi, mi Muslimani ovaj rat nismo željeli,
ali ako hoćemo, dobit ćemo ga, jer u Bosni rješenja nema ili Džehenem ili sloboda,
kome to nije jasno neka ide iz Bosne.
------------------------------------------------------------------------------------
Ovo sam nasao na jednoj od Bosanskih stranica pa reko da bacim na blog jer je i dobro i poucno.Ovo je od jednog poznatog nam svima Bosanca Emira Hadzihafizbegovica,poznati glumac i veliki patriota...
Post je objavljen 16.01.2006. u 19:48 sati.