Napokon...veljača je sve bliže,ispitni rokovi postaju stvarnost,a ne nešto što se događa nekom drugom...a moj mali virtualni brlog zbog toga jako pati...vidim da me više ni ne čita pretjerani broj ljudi...postajem li vam dosadna?...znam da ne živim potpuno u ovome svijetu,ali to mi niti nije bio cilj...da živim samo i jedino ovdje,završila bih negdje gdje i nije baš tako lijepo...
Nisam sigurna niti hoće li ovaj post biti išta duži nego prethodni,a sumnjam da će vam biti zanimljiv...naime,ovo je pauza na putovanju antropološkim svijetom Victora Turnera i ritualima prijelaza...znate ono,kao kad vlak na dugim putovanjima stane da putnici prošeću i nauživaju se u krajoliku...e,tako vam je i ovo...ponekad sam zbilja sretna što studiram jedan od relativno teških fakulteta jer je na svoj osebujan način veoma poetičan...nema brojki,nema egzaktnih činjenica,postoje knjige,satkane od nečijih mišljenja...ali to su mišljenja,a ne postulati..i nitko ne kaže da upravo vaše mišljenje jednoga dana neće stajati kao nešto bitno u nekoj novoj knjizi...nadam se da ću vam,kada još malo bolje proučim i naučim ove rituale prijelaza napisati nešto o njima...iako nisu toliko fantastični i poetični,i oni su svojevrstan put kroz ormar...no,oni su put kroz vrata onog ormara koji je možda i najteže otvoriti...oni su put k sebi...zato me i oduševljavaju...razmišljala sam o tome da jednoga dana odaberem antropologiju kao životni poziv...u filmu Egzorcizam Emily Rose ( jeste gledali možda?) spsominjali su neku indijsku antropologinju koja je proučavala egzorcizam u afričkim kulturama i meni se to jako svidjelo...možda,jednog dana...tko zna...iako se nadam da ću jednom doseći taj stupanj književne vrijednosti koji će mi dozvoliti da samo od književnosti živim...
Ne smijem zaboraviti napomenuti da sam jučer bila u svojoj Međuzemlji...ali ovoga puta ne sama...Gilian je bio sa mnom...doduše,nismo ulazili,bilo je jako hladno i unutra je jako mračno,ali stajali smo nasuprot, naslonjeni na visoki kameni zid i promatrali Moju Kulu...predivna je...ponosna i sama...stoji tamo,izložena vjetru,kiši,suncu i snijegu i uvijek je uspravna,ništa je ne može slomiti...doima se zbilja posebno...kao čarobno mjesto iz bajke...neki bi možda rekli da njenu čaroliju uništava to što je dio stvarnosti,ali ja tvrdim da je to samo povećava....jer koliki od nas uspijevaju ostati stvarni i zadržati ono čarobno u sebi?koliki od nas uopće primjećuju sitne čarolije oko sebe,a koliki samo prezirno odmahnu glavom?
tender kisses
Aura
Post je objavljen 14.01.2006. u 22:07 sati.