Lijepa subota. Zadovoljan sam. Zapravo sretan.
Jutros sam otperjao rano iz kuće, popio kavicu u Tuškanovoj, družio se malo s Laletom, malo s Tabom, a potom zapalio put Donje Zeline. Htio sam, prije nego što nastavim put, vidjeti kćerkicu Unu i vidjeti koliko mogu pješačiti.
Putem sam zastao i pogledao, u nekoj krčmi, kako Janica piči slalom iz priče. Ne znam, ali mislim da je za koplje bolja od svih konkurentica. Ne samo zato što je sjajna skijašica, nego i zato što je nevjerojatno jaka u glavi. Ona zna, hoće i može. Sve se to posložilo u njenoj glavici. I to bi bilo to. U njoj još živi djevojčica koja voli skijanje i koja mu se raduje. Ona se radosno igra. Baš je... Janica
Tih trideset kilometara od moga stana do kuće moje kćerkice Une, prošao sam u svega pet sati.
Naravno, sretan sam najviše zbog toga što sam vidio Unu.
Donio sam joj poklon brata joj Gigača, njegov film Prva pričest. Una se obradovala i meni i filmu. Malo smo se družili. Pokazala mi je dvorište, kuću, bakicu, svoju golemu sobu i – morao sam natrag.
Una me zamolila da odem do njene škole i da je ponovo poslikam u zimskom ambijentu.
Zelinski kraj izgleda fantastično. Po brijegima i dolima još je snijeg. Potočići žubore (da, Hausmajstorice, žubore), okolo snijeg, a zekovi nisu tužni kao u onoj pjesmi u kojoj je pjesnik zamrznuo potočić samo zato da bi jadni zekov mogao plakati.
I, evo, došao sam doma, okupao se i spreman sam krenuti put Televizije na kraju grada.
S Malnarom imam sastanak u 21 sati. Tada počinjem i izravni prijenos Noćne more i komunikaciju sa svakom Blogericom i svakim Blogerom koji se budu javljali komentarima tijekom izravnog prijenosa.
Naravno, nastojat ću sve što je važno zabilježiti.
Post je objavljen 14.01.2006. u 18:50 sati.