Ovu priču započeti ću kao i svaku drugu. Jednom jako, jako davno iza sedam gora i sedam mora, živio je prelijepi kraljević u svom velebnom dvorcu. Bio je okružen bogatstvom, podanicima i slugama i imao je sve, osim izabranice srca svog. Mnoge lijepe princeze koje su nudile svoje draži, činile su se običnim i nedovoljno posebnim. Jedne noći, prije nego što je usnuo, poželio je da barem sanja svoju djevu. U snu mu je prišla vila i šapnula ;
~ Tvoja princeza spava stogodišnjim snom u najvišoj kuli dvorca na Crnoj planini. Otiđi po nju, poljupcem je probudi i postat će tvoja sudbina. Samo prije nego što je izbaviš, moraš ubiti strašnog zmaja! ~
U snu je vidio njeno lice, vidio njen stas i čuo njen glas.
Ujutro kad se probudio, nikako nije mogao odagnati sliku tog sna i sliku te prekrasne žene.
Da li da posluša vilu i otiđe na Crnu planinu i poljupcem je probudi? To bi još mogao, ali kako da ubije zmaja, kad on nikad nije držao mač u ruci ili vodio ratove.
Žudnja je bila jača od straha.
Vođen tom žudnjom stigao je podno Crne planine i započeo se uspinjati. Mač mu je drhturio u ruci dok se približavao mračnom dvorcu. Oprezno je otvorio teška vrata i na prstima se probijao kroz paučinu i prašinu, u strahu da ne probudi zmaja. U najvećoj tišini uspinjao se kamenim stubama prema najvišoj kuli. Trzao bi se na svaki zvuk i fijuk vjetra kroz otvore.
Ušao je u najvišu prostoriju najviše kule i ugledao je. Bila je još ljepša nego u snu. Ležala je na odru, sklopljenih očiju i sa uvenulim cvijećem u rukama. Prišao je i poljubio je. Cvijeće se rascvalo i oči su se otvorile. Prekrio je njene usne šakom.
~ Psssst !~
Gledao je oprezno na sve strane.
Još treba ubiti zmaja , ili možda ne…Bude li oprezan…Da, možda uspije…
Uzeo je djevu u naručje i istim putem kojim je došao, započeo se spuštati, još tiši i još oprezniji. Samo da ga zmaj ne čuje, bila je njegova jedina misao. Oprezan do krajnjih granica, korak po korak, došuljao se do ulaznih vrata, i šmugnuo. Trčao je svom snagom i koliko mu je težina djeve to dopuštala. Došlo mu je da vrisne, jer uspio je.
Oženio je djevu, uživao u njenoj ljepoti i strastima koje mu je pružala. I živjeli su sretno. Skoro.
Podanici su ga jedan po jedan polako počeli napuštati, kao i dvorjani. Kad bi ih upitao zašto, ona je zla, odgovarali bi.
~ Čista ljudska zavist!~ nalazio bi objašnjenje.
Uz to, i njegova riznica polako se praznila. Ona je željela lijepe stvari, a njena ljepota to i zaslužuje, opet je nalazio objašnjenje. Nije prošla ni godina a dvorac je opustio a riznica se ispraznila.
A što mu više i treba od nje i njene ljepote.
Jedne noći probudili su ga čudni zvuci sa njene strane postelje. Upalio je luč i prodrmao njena ramena.
~ Ljubavi, što je? Probudi se.~
Umjesto plavih snenih očiju gledale su ga oči zmaja. U njenom dahu osjetio je neku čudnu vrućinu.
Tad je shvatio. Shvatio je zašto u kuli nije bilo strašnog zmaja. Nije ga bilo jer ga je on doveo. Ona je bila zmaj. Lijepi nokti pretvorili su se u kandže a bijela koža u krljušti.
Posegnuo je za mačem, ali uzalud. I prije nego što ga je dohvatio bio je spaljen.
Zmaj je ponovo poprimio obličje žene, uzeo cvijeće i legao na odar, u očekivanju novog kraljevića.
U priručniku mi piše da svaka priča mora imati neku pouku.
Gdje bi bila ovdje?
Pa, jeste li sigurni da ste ubili zmaja dok ste osvajali svoju djevu i izabranicu srca svog.
Ili ste ga doveli kući?
Kao ja.
Post je objavljen 13.01.2006. u 20:11 sati.