Budući da za svega tri-četiri dana nastavljam s pješačenjem, svakodnevno treniram.
Svakodnevne šetnje su sve duže i duže. Danas sam prešao 23 kilometra.
I - ništa. Prst je sve izdržao.
Srce mi igra od radosti. Gotovo da mi je srce samo otišlo na put. Bez mene. Ipak, previše smo vezani jedno uz drugo, pa je u posljednji čas odustalo. Mislim da je srce shvatilo da mu bez mene više nema života.
Kad sam već bio blizu kuće, zaustavila su me ova dva prizora predvečerja u Zagrebu.
Kao da me Sunce zove, jedva se probivši između gusto posijanih zgradurina i rijetkih stabala.
Tko bi toj ljepoti odolio?
Post je objavljen 11.01.2006. u 19:46 sati.