Sjedit na hridi, gledat slap što pada,
Sanjareć lutat rubom šumske sjene
Gdje sve je nad čim ljudski stvor ne vlada,
Gdje smrtnik nikad ili rijetko skrene;
Peti se sam kroz neprohodne stijene
Sa stadom divljim što ne pozna tor,
Nagnut nad ponor gdje se vode pjene,
Samoća nije to već razgovor
S prirodom, pogled u njen razotkrih dvor.
Tad osjećaj nam beskrajnog se budi
U osami gdje sami smo najmanje,
Istina, što nam cijelim bićem rudi
Čisteć nas od nas: to je zvuk i stanje
Duše i glazbe vir gdje leži znanje
Vječnoga sklada...
g.g.bayron
romantičai su ZAKON!!!!!!!!!!!!!! je da se njihovi koraci stvarnosti UVIJEK gube tj.ne gube jer stvarnost u njihovim životima uopće ne postoji ali koraci snova ipak zadovolje dušu smrtnika bar na trenutak...
Post je objavljen 07.01.2006. u 16:21 sati.