Kratki uzdah još jednom donosi kraj,
u tišini kradom ispuštena suza,
klizi niz lice,...
odnosi ogorčenje,
bukću davno nakupljeni strahovi,
nestaje, ponovo,...
Sva obečanja,
zar ih nikada neće ispuniti?!
Zar je sve što sam vidjela bila iluzija?!
Njegove ruke ponovo me podsječaju
na davno ugušene snove,
njegov osmijeh
na svjetlost kojom me ispunjavao...
Utopila sam noćas svoje djetinjstvo
u posudi sjećanja,
stvorila svijet
u kojem me nitko nije mogao povrijediti!
Gotovo je...
Još jednom sam poražena...
ponovo sam ostala zatočena
u kavezu života,
zacakljena u dvorcu usamljenosti...
Post je objavljen 04.01.2006. u 15:27 sati.