Usamljena u tami svoje duše, sjedim i razmišljam.Razmišljam, tko sam?Što sam?Zapravo ništa!!!Stroj bez mehanizma,duše bez srca,crna i hladna žena,sve su to misli ostalih!Ali nisam ni stroj bez mehanizma, ni duša bez srca, niti crna, hladna i zla...Ja sve osjećamam,osjećam u dubini svoga crnila i patim.Moj duh razmišlja, misli mi lete u neku čarobnu idilu, baš kako Hamlet kaže:Biti ili nebiti!?Što bi zapravo značilo živjeti ili umrijeti?Zašto da živim kada je čitav život jedna velika suprotnost.Svi ljudi su drukčiji, sve, baš sve je protiv mene i što mi život u stvari pruža?Patnju i bol!A u smrti ipak pronađem nekakvu utjehu.Ne, teško te ostaviti usamljenog, previše te volim da bih ti to učinila...Ti kažeš da me voliš, ne nemožeš me voljeti ja sam crna i pokvarena, u duši sotona.Odmah nakon rođenja neuspjeh,neuspjeh u svemu,ja sam slaba, nemogu porazit jedan običan život.Kao da bogovi žele moje patnje, kao da ih to veseli.Izlaza nema...Smrt kao da me neprihvaća, život još manje, a o ljubavi da i ne govorim.Nesretna i sama bol mi ubija dušu, duša je već odavno mrtva,a ja sam ostala da trpim.Ne nemogu to izdržati, to ni Lucifer nebi izdržao ni u paklu ni u raju.Lebdim i neznam dal živim il sam mrtva?!Možda jedne noći past će i moja zvijezda i onaj ko je vidi bit će sretan jer će to biti šansa da mu se ispuni želja,mojim mukama će doći kraj, i tada ću trunuti negdje pod zemljom dok će moje ime biti dio zaboravljene prošlosti.A onda se opet trgnem, ah, opet maštam.Da, mašta je moj jedini, vjerni prijatelj, u trenucima samoće...
Post je objavljen 04.01.2006. u 15:13 sati.