Jučer je bio poseban ugođaj…Svećenik je bio u posveti bolnice…Bilo je svečano ali se ne mogu oteti dojmu da nas svećenik i nije baš promatrao očima kojima bi trebao…Znam da mi svi pripadamo kategoriji onih kojima je predviđeno kraljevstvo nebesko, ali čini mi se da nam prijevoz malo šteka a vozač hoće napraviti koji kilometar dužeg puta…
Ipak, nekad sam i samokritičan…Ja doista nisam potpun vjernik jer svoju vjeru prakticiram najviše u krugu svoje obitelji. Božje zapovjedi provodim u svom životu, na poslu, u društvu a da me crkveni službenici na to ne upozoravaju svaku nedjelju…Volim svoju djecu, suprugu, prijatelje. Pomažem komegod i kako mogu pomoći, ali znam da to nije dovoljno…
Moji grijesi su što ne primam hostiju iz ruke svećenikova pomoćnika koji je prošli mjesec izmijenio 546 SMS poruka sa svojom ljubavnicom, što sam rekao da nije moralno da upravo svećenik kupi prvi automobil novoizišle serije Golfa, da je odvratno ne posvetiti kuću nesretniku koji nema 200 kuna. O svećenikovom ljubavnom životu ne mogu govoriti kroz negativnost, jer uistinu teško mogu zamisliti seksualnu apstinenciju zdravog muškarca.
Razočarao sam se i kad sam vidio da se i ugled u vjerskoj zajednici kupuje novcem. Sotona u liku jednog direktora je doniravši crkvi neki novac i počevši ići u crkvu u 51. godini odjednom postao predmet pozitivnog spominjanja sa oltara…
'Ajde barem imam fore do pedesete…
Jednom sam prilikom bio na ulasku u Kraljevstvo. Vidio sam što znači moja vjera, osjetio što znači vjera mojih roditelja. Gledao sam vjeru u očima bolesnih i nemoćnih, siromašnih…
A bio sam i u Rimu i vidio zlatom optočene građevine. Znam što je i crkva i vjera…
Zato sam izmolio Oče naš misleći na Nekog od prije 2006. godina a ne na gospodina koji je donio sličice…Ma koliko to bilo grešno…
Post je objavljen 04.01.2006. u 09:37 sati.