-"Ali..Ne razumijem..Zašto?! Što sam napravio? Jesam nešto krivo reko? Pa predobro nam je zajedno, ono mislio sam da je sve super... Zašto se sad zajebavaš sa mnom? Ne kužim, zašto?"
-"Zato što ja više ne mogu.. Mislim da si ti sve krivo shvatio, i ponašaš se posesivno.. nije mi više užitak provoditi vrijeme s tobom, sve mi je to postalo užasno teško i naporno.. Što je bilo, gotovo je i stvarno ne mogu više .."
-"Kako to možeš reći? Zar tebi uopće nije stalo.. I samo me ostavljaš..samo tako, kao da ti ništa ne značim.Kako možeš biti tako okrutna, tako pokvarena?!"
-"Kako možeš reći da sam pokvarena? kako misliš ostavljam te? Pa mi nismo zajedno, zar to tebi nije jasno?! Mislim da ovo više nema svrhe, i bolje je da ti kažem u lice što mislim, nego da te muljam.. Ti si mi najbolji prijatelj, ali ne osjećam ništa prema tebi. Ne želim biti s tobom i gotovo."
-"Koja si ti sebična kuja, samo misliš na sebe, i boli te kurac kog ćeš povrijediti.. Ti si najpokvarenija osoba koju sam ikad upoznao!! Fakat si pokvarena kuja, sebična kravetina..!!"
.....I tako je završio jedan od najneugodnijih razgovora u mom životu. Trudila sam se objasniti svom najboljem prijatelju da ne želim bit s njim, da ne mogu samo tako čovjeka kojeg doživljavam kao brata počet gledati durgačije, ono, preko noći..
Nemojte krivo shvatiti, nije ovo bio jedini takav razgovor, ali bio je posljednji. Svaki prijašnji put kad sam razgovarala s njim o tome, pokušavala sam mu objasniti, ali nikad nije čuo niti jednu riječ koju sam rekla. I toga dana mi je više dopizdilo, a inače nisam osoba koja se lako naljuti..
Al eto, jebiga, morala sam to napraviti..On je u svojoj glavi imao fiksnu ideju da smo mi zajedno, i bio je užasno posesivan, i ljubomoran na stvarno svakoga.. NIsam to više mogla podnositi. I izgubila sam prijatelja.
Ali što sam više razmišljala, shvatila sam da mi on u stvari nikada i nije bio pravi prijatelj, jer se družio sa mnom samo zato što je htio nešto više... Takvih prijatelja mi je dosta u životu.. Zbog njih mrzim ići na kave, na dejtove, općenito zbog njih ne volim sve što donodi hodanje, jer su se svi tako ponašali, a ja nisam s njima htjela ništa više. Možda sam jednostavno imala baš takvu sreću da naletim na ekstremne slučajeve koji jednostavno nisu shvaćali ne. Pa čak i kad sam imala dečka, nisu odustajali.
Na greškama se uči, i ja sam naučila dovoljno na svojima.. Ne sklapam prijateljstva s muškarcima tako lako, i ne vjerujem im slijepo. Veze su potpuno druga stvar, jer u pravilu, prijateljstva bi trebala biti jača od veze, i prijateljima bi se trebalo vjerovati.. E pa upravo u tome je problem. Kako možeš vjerovati nekome koji cijelo vrijeme ima neke skrivene planove i namjere?
.. e, pa sorry dečko, neće ići..
Post je objavljen 23.12.2005. u 14:14 sati.