Da, da tu sam...evo, opet...vec luda...od svega...i ne pitajte me zasto ni kako. Ovih zadnjih tjedan-dva sam zaista dozivjela puno stvari, ali ne onako, da sam sad bila na nekoj pustolovini ili da mi se nesto extraordinary dogadjalo u zivotu, ne to ne. Nego sam dozivjela puno stvari, kak da vam to velim, u psihičkom smislu. E sad, da me se opet ne bi krivo shvatilo, nisam prolupala ili tak nekaj :), nego sam jednostvano vidjela puno stvari, puno onih sitnica koje su me okruživale svaki dan a ja ih uopće nisam primjećivala. Zapravo, moglo bi se reći da sam ih zanemarivala. A sad- kao da su mi se otvorile oči. Zaista, svaki dan shvatim nešto što mi promijeni način razmišljanja na koji sam razmišljala prije. Ponekad se iznenadim, a ponekad razočaram.
Sad, konkretno, opisat ću vam što se zbiva u meni proteklih, ajmo reć, tjedan dana. Ako se nekome ne povjerim, puknut ću. Jer, shvatila sam, za ovakve razgovore baš i nemam s kime podijeliti. Čovjek bi si pomislio, jadno, zar ne? Ali ponekad shvatim da svi oni ljudi koji me okružuju nisu ono što bih očekivala od njih. Onda slijedi razočaranje.
Dakle, u nizu takvih razočaranja ovaj tjedan, primijetila sam jednu posebnu situaciju koja mi se strašno urezala u pamćenje.
Sjedila sam u jednoj ogromnoj prostoriji gdje je oko mene bilo puno ljudi koje sam ja poznavala - neke već dugi niz godina, a neke tek neko vrijeme. Ali sa svima sam ok. A onda, shvatila sam da sjedim, da gledam uokolo sve te ljude s kojima sam okružena. Neki su se smijali, neki razgovarali, neki zbijali šale...
A ja sam sjedila. Osjećala sam se kao da nikamo ne pripadam. Osjećala sam se tako usamljeno. Tako ranjivo. Htjela sam vrištati, htjela sam istrčati iz te glupe prostorije nekamo daleko, negdje gdje se više nikada neću tako osjećati...Jel vam možda poznat taj filing, kad ste okruženi gomilom, ali osjećate se kao da nikamo ne pripadate, kao da je sve ovo što se događa oko vas kao neki drugi svijet?
Taj dan bih mogla opisat mozda kao neki depresivni, stresni ili sl. Ali ja znam da nije tako. To je bio jedan od onih dana kad sam shvatila da ljude oko mene uopće nije briga za moje mišljenje. Kada me ne žele slušati. Kada samo tjeraju vodu na svoj mlin, bez ikakve želje za nekim razgovorom.
Kada malo bolje razmislim, tako je sa svima. Svi nekud žure, nekud jure, ne žele stati i saslušati.
Da, znam zašto se ovako osjecam. Treba mi razgovor. Treba mi netko s kim cu se nasmijati na sve ovo i shvatiti da ipak nisam sama. Pustimo sad na stranu roditelje, rodbinu i sl. Meni treba prijatelj. Stvar je u tome sto sam se prije nekog vremena razocarala u jednu osobu za koju sam mislila da mi je najbliza i da smo si super. Uslijed toga, razocarala sam se u sve druge ljude koji su me okruzivali i vidjela da sam imala prevelika ocekivanja. Shvatila sam da sam sama. Nazalost, tako se sada osjecam. I ne bih to mogla nazvati nekom fazom. To je cinjenica.
Jos jedna stvar: nepopravljivi sam optimista. Makar mi se sve to dogadja u mojoj glavi - znam da ce se jednog dana (prije ili kasnije) sve to srediti i da cu opet se osjecati super. Da, mozda to i jest na kraju krajeva, jedno prolazno razoblje kada krecem na novu avanturu svog zivota s drukcijim, zrelijim pogledima na zivot.
Ne brinite. Ja cu bit ok. Ne trebam nikakvo suosjecanje. Nisam zbog toga sve ovo napisala. Zeljela sam vam ispricati sve ovo. Zeljela sam to izbaciti iz sebe. Nadam se da cu u skorom vremenu ipak naci neku osobu s kojom bih mogla sve ovo podijeliti. Tko zna, zivot je nepopravljivo iznenađenje, zar ne?
P.S. zivot nije bedara - mi smo ti koji si stvaramo bedaru...?
To all of you: big snowy kisses
Post je objavljen 21.12.2005. u 22:38 sati.