jeste li ikad osjećali kako vam je netko suđen? znam da zvuči patetično,ali za mene je taj osjećaj ljubavi glavna motivacija u ovom toliko dosadnom i bezličnom životu. čini mi se kako nas samo emocije spašavaju od toga da postanemo biljke. da,postojao je netko. i dalje postoji,na neki drugi način. i voljela sam ga,možda na neki čudan način na koji patetične balavice lude za svojim simpatijama. nije ni bitno. on nije znao. mislio je da zna sve,ali ništa nije znao. i sad mi se čini kako se taj osjećaj izgubio. ne znam da li je. svaki put kad ga vidim,kao da se sve vrati. a vidim ga stalno. i on mene vidi. ali ne na isti način na koji ja sad vidim njega. ponekad mislim da je to ista ona zaluđenost koja me ubijala,ponekad mislim da je to osjećaj nostalgije. nije bilo bitno što su ostali dečki idioti,bio je bitan samo on. glavno da je on u mojoj glavi bio savršen.
osjećam se izgubljeno,sad kad znam da mi nije suđen. i čak sam našla i nekog drugog dečka. ali kako saznati,kako znati što je uistinu,a što nije???
Post je objavljen 21.12.2005. u 00:47 sati.