Sunčan dan...
More...
More je razlog da mislim na njega...
Na ono njegovo obećanje... u koje sam tako čvrsto vjerovala...
I dok ispuhujem dim, priznajem sama sebi da još uvijek ne znam je li to bila istina ili laž...
Ah, još jedan odgovor kojeg, sad sam već poprilično sigurna, nikad neću dobiti...
Nedostaje mi, priznajem moru...
Jako mi nedostaje...
Znaš, more, nedostaje mi onaj njegov osmijeh, nedostaju mi svi njegovi osmjesi, ali posebice onaj osmijeh...
...osmijeh u kasne noćne sate... dok ga gledam s mjesta suvozača... on gleda u cestu pred sobom, a ja gledam njega... i vidim taj osmijeh... možda on ni ne zna za njega, ali ja ga vidim...
Gdje se sve to izgubilo?
More, znaš li?
Ipak nisam toliko jaka, ipak trebam odgovore...
...i dalje sama na otoku koji je bio naš otok... sada je to moj otok... odavno znam da se više neće vratiti...
...mislim da to čak više niti ne želim... samo mi nedostaje, to je sve...
...ali što ja znam?!...
...moja obala...
...sjedim na pijesku, grčevito ga hvatam ne želeći da iscuri kroz prste... a on ipak procuri... svaki put...
... Oliver, «Trag u beskraju»...
Da, more, ti znaš da ne mogu pobjeći tim riječima... Sve bi da' da si tu... barem jedan tren da vječnost bude, da ti pratim trag u beskraju...
Odjednom je sav taj pijesak oko mene strašno blijed, a te riječi su tako jake... i podsjećaju samo na njega...
...sve bi dala da si tu...
Sve osim njega je toliko blijedo i anemično da niti ne postoji... Samo je on obojen, obojen tako jako, obojen jarkim bojama... koje bole... više ne ushićuju kao nekad...
...
Ah, more, oprosti što sam takva, ali pokušaj me razumjeti... dok te gledam, gledam svoju ruku u njegovoj, gledam one dane provedene na moliću u smijehu, gledam neke stare snove, gledam neku drugu sebe...
...
Hvala ti, more! Hvala ti što mi otvaraš put do svih tih prostranstava u meni... kad već postoje...
Post je objavljen 19.12.2005. u 00:18 sati.