Moj prvi blog...
Prve riječi na mom prvom blogu...
Imam tremu...
Očekuje se da budu posebno dobre, posebno lijepe, posebno duhovite, posebno zanimljive, posebno mudre... posebno nešto... a ja se danas ne osjećam nimalo posebno...
Osjećam se kao da sam još jučer dala sve posebno od sebe...
...jučer sam pogledala Rekvijem za snove...
I odjednom su se preda mnom našli moji uništeni snovi...
Posljednji sam put taj film pogledala osjećajući se savršeno zaštićeno u njegovom zagrljaju, i razmišljajući kako su svi moji snovi već ostvareni; kako živim najdivniji san koji se ikada rodio u mojoj glavi...
I bila sam sigurna da će trajati zauvijek...
I onda se jednog dana dogodio taj trenutak. Trenutak koji moj život dijeli na život prije i život poslije.
Neko sam vrijeme vjerovala da mi taj 'život prije' nedostaje zbog njega, jer u ovom 'životu poslije' njega više nema uz mene.
I onda sam jednog dana shvatila da mi zapravo nedostaju moji snovi. Da mi nedostaje taj san kojeg sam živjela u svakoj minuti.
Da više ne znam sanjati...
...
Jučer nije bilo njega da me zagrli, da se osjetim sigurnom, da otjera moje strahove... niti je tu bio itko drugi...
Pa sam to učinila sama...
Zagrlila sam svoje uspomene, zagrlila sam sjećanja na svoje stare snove...
Zagrlila sam taj nemir u sebi, i bol, i tugu...
...zagrlila sam sebe...
I napokon mogu reći da se ostvario jedan san u mom 'životu poslije'... san o tome da mogu zagrliti samu sebe, i da mi za to više ne treba on...
...san o tome da će vrijeme učiniti svoje, da 'vrijeme liječi' (koliko god ponekad prezirem te fraze koje je lako izreći, ali teško vjerovati u njih... u tuzi je ponekad nada jedini izlaz...)
And some things they... stay the same
Like time
There's always time
On my mind
So pass me by
I'll be fine
Just give me time
Hvala Vremenu...
...što mi je napokon omogućilo da osjetim zagrljaj...
...što napokon mogu sanjati... ponovo...
A sada uz osmijeh idem u novi dan!
Post je objavljen 18.12.2005. u 13:03 sati.