Godine 1992. sestra je redovan student, brat je u osnovnoj školi, ja sam izvanredan studnet, mama i tata rade. Vremena su nesigurna i želim se zaposliti kako ne bih ovisio isključivo o pomoći roditelja.
Otišao sam kod zamjenika direktora u tvrtku u kojoj je radila majka i rekao mu da tražim posao. Odgovorio mi je “mogu ti ponuditi posao s osnovnom školom”. Iako sam znao da su u to vrijeme imali skoro stalno otvoren natječaj za moju srednjoškolsku struku, na njegovo iznenađenje prihvatio sam ponudu za posao.
Tijekom iduće dvije i pol godine radio sam razne poslove. Pri tome sam stalno bio na plaći za radno mjesto na kojem sam se uposlio, a radio sam razne poslove iz struke za koju sam se obrazovao. Mnogi su me pitali “jesi li ti normalan, pa oni tebe iskorištavaju”. Nekima nisam ništa odgovorio jer ne vjerujem da bi me shvatili. Neki od njih ni dan danas nemaju niti jednog dana radnog staža.
Drugima sam govorio “Dali su mi da se usavršavam u struci i ja sam im zahvalan. Uz to, u ova teška i nesigurna vremena malo je onih koji imaju priliku usavršavati se u struci, a kamoli da su još i plaćeni da ih netko ući kako se nešto radi”.
U vrijeme kad sam trebao početi raditi u struci, odlučeno je da će doći od otpuštanja radnika po principu “ako postoji dvoje ili više uposlenih iz obitelji, tada jedno mora van”. Pri tome nam je bilo dozvoljeno da se u obitelji dogovorimo i kažemo im svoj prijedlog. Prihvatio sam sporazumni raskid radnog odnosa. Sada radim u drugoj tvrtci :-).
Post je objavljen 11.12.2005. u 11:17 sati.