Marketing
Uzgoj i odgoj ovaca te ine stoke sitnog zuba
Max Boschini
Ovih sam dana, što bi se reklo, hormonalna.
Prvo sam kmečila čitajući "Austerlitza".
Ondak sam kmečila čitajući prilog Mlade Fronte, priča o Venduli Svobodovoj, koja je izgubila kći od leukemije.
Ondak sam popizdila na neznanog "Čitatelja" na nekom češkom forumu koji je ostavio komentar u povodu vijesti o Gotovini. Obično ne reagiram na budale, tj. trudim se ne ragirati na svačiji prdac, ali kako rekoh, hormoni me peru pa mi se pola prašta.
Veli Čitatelj kako je valjda 1995. bio u Hrvatskoj pa je gledao HTV. Kaže, "iako sam razumio tek 50%", bla, bla..., ne sumnja da su posrijedi barbarske nacije pa se Čitatelj "nada da će im pristup EU-u biti zatvoren još minimum dvadeset godina". (Javio se još jedan lik koji je dvadesetici odlučio dodati nulu).
Pa sam napisala da se ja osobno "nadam" da o Čitatelju i njegovom životu nikada i nitko neće donositi odluke utemeljene na 50% razumijevanja onoga što kaže Češka televizija.
Inače, čovjek se navikne na sve što više-manje regularno sreće pa tako u inozemstvu oguglate na moraliste koji u najbolju ruku "ne razumiju kako ste mogli ratovati", a u najgorem slučaju tvrde da bi nas sve trebalo u krematorijski dimnjak.
Na stranu što svaka šuša koja je pročitala tri teksta u novinama misli da sve zna, mene najviše vesele oni koji su iznašli način da se krajnje udobno i bez ikakvog osobnog troška osjećaju boljima od milijuna ostalih.
Kao kad bih ja rekla: "Oh, ta luda gamad u Sudanu koja se ubija..." i odlepršala dalje u dubokom uvjerenju da sam bolja, drugačija i moralno uzvišenija...
Mislim da je Davies pisao o metodološkoj pogrešci kada povjesničari etički prosuđuju izvanredne događaje iz 'ordinarnih' mirnodopskih uvjeta. Nešto slično vrijedi i ovdje.
Post je objavljen 10.12.2005. u 10:59 sati.