Osjećate li ponekad da se osjećate iznevjerenima, da zapravo, kad i malo bolje promislite, i nemate onog pravog, istinskog prijatelja kojemu bi sve mogli reći? I pri tome ne mislim na one debilane poput: Štefek me ostavil, kaj bum ja sad...i sl. Makar nam i tome prijatelji služe. Ali ja sad konkretno mislim na prijatelja kojemu bih sve mogla reći, kojemu bih mogla reći neke svoje zamjerke koje vidim na njemu, a da se ne počne on odmah braniti, ili još gore svađati, nego samo razgovarati i razmisliti o tim stvarima...Ali mislim da je čovjeku u krvi da se odmah počne braniti čim mu netko drugi kaže neku zamjerku koju vidi na njemu i iskreno mu to kaže, bez ikakve ljutnje. S namjerom da razgovaraju o tome i da poboljšaju svoj odnos...
Ne razumijem baš ljudsku prirodu. Ponekad se osjećam tako osamljeno i tužno usred svih svojih prijateljica koje imam jer osjećam da nemam nekog takvog kome bih mogla reći sve, pa i ono ružno što vidim u njemu.
A onda kada te povrijede, imaš mu želju reći to, ali jednostavno ne možeš jer znaš da će se on opet početi samo braniti i opet nećeš ništa postići. Zapravo, već sam odavno prestala vjerovati u idealna prijateljstva, jer takva ne postoje, kao ni život koji može biti idealan.
Ali...ponekad sam tako tužna kad me prijatelji iznevjere...pa sam ljuta...i na kraju zaključim da je najbolje da nikomu ne otvaraš toliko svoje srce da ti poslije bude žao. Žene su ženama kuje. Nikada nećeš moći naći prijateljicu koja bi ti ZAISTA bila prijatelj. Barem ja imam takvo mišljenje.
Ja mislim da mene kao osobu još nitko nije tako dobro upoznao da bi mogao reći za mene kakva sam, ma koliko me dugo poznavao. Kad sam sama ponekad znam na trenutke razmišljati o tome. Površnost je danas najčešća ljudska mana. Mislim da mnoge od nas još nitko nije upoznao kakvi smo mi zapravo kao osobe, u duši. Za to trebaju godine i godine...
Post je objavljen 30.11.2005. u 16:03 sati.