Marketing
Štedulovci Lekić i Drviš za kriminal u MORH-u okrivljavali Željka Maglova
Početkom 1999-e dobio sam neke dokumente MORH-a o ratnim zločinima i kriminalu u MORH-u (SIS-u i Vojnoj policiji), u kojima se kao nosioci tih aktivnosti spominju Željko Maglov, ali i bivši suborci Mire Barešića: Tvrtko Pašalić, Ivica Drviš, Antonio Lekić. Među svom silom dokumenata pronašao sam i dopise iz MORH-a potpisane od Josipa Perkovića, pomoćnika, pa savjetnika ministra obrane Gojka Šuška u kojima on piše vojnim istražnim organima da je Tvrtko Pašalić prevozio vojnu opremu, a ne švercao odjeću za svoje butike kako su utvrdili carinici,:
U dopisu Zapovjedništvu operativne zone Split, Sigurnosno-infomativnoj službi ("na ruke načelnika"), tadašnji zamjenik vojnog državnog odvjetnika iz Splita Željko Žganjer kaže:
Dostavljam vam u fotokopiji zamolbe Ministarstva obrane RH za slobodan prijelaz preko granice, izvješće djelatnika Carinarnice Rijeka od 17. 12. 1991. g. kao i dvije fakture za kupljenu robu u Italiji.
Iz dostavljenog materijala proizilazilo bi zasad da je Tvrtko Pašalić, kao djelatnik vaše ispostave u Šibeniku, zloupotrijebio položaj na način da je dobiveno odobrenje za slobodan prijelaz preko državne granice radi dopreme uniformi iskoristio za uvoz raznih odjevnih predmeta u većoj količini i vrijednosti namijenjenih prodaji u buticima 'Blue Line' u Šibeniku i 'Scorpion' u Vodicama, bez plaćanja odgovarajućih carinskih pristojbi.
Radi prikupljanja potrebnih podataka potrebno je, u smislu čl. 153. st. 3. preuzetog Zakona o krivičnom postupku (N.N. 53/91), da se u da se u razgovoru s Tvrtkom Pašalićem i Josipom Perkovićem, a eventualno i s drugim osobama koje o tome imaju određenih saznanja, utvrdi:
* kako je, i pod kojim okolnostima, došlo do upućivanja zamolbe od strane višeg savjetnika Mininistarstva obrane Josipa Perkovića MUP-u RH - Operativnom dežurstvu za osigurnnje slobodnog prijelaza preko granice na graničnom prijelazu Pasjak-Rupe dana 16.12.1992. godine za vozilo reg. oznake ST 281 BR s vozačem Tvrtkom Pašalićem u kojem su se trebale nalaziti uniforme
* da li je vozilo kombi plave boje, reg. ozn. ST 281 BR. službeno vozilo Ministarstva obrane RH, odnosno odgovarajuće službe unutar tog ministarstva, HV, ili se pak radilo o privatnom vozilu određenog vlasnika
* da li je Tvrtko Pašalić imao nalog za službeno putovanje u inozemstvo
* ako se, u konkretnom slučaju, ipak radilo o dopremi uniformi, kojoj su službi, odnosno postrojbi, bile namijenjene, jesu li i predane, kome i uz koji prateći dokument o zaduženju, koji bi, ako postoji, trebalo izuzeti i dostaviti.
Molimo da nas o traženom čim prije pismeno izvijestite
ZLOČINI U MORH-u O KOJIMA JE BIO OBAVIJEŠTEN I PREDSJEDNIK TUĐMAN, Globus, 05. ožujka 1999.
Dostavljam vam u fotokopiji zamolbe Ministarstva obrane RH za slobodan prijelaz preko granice, izvješće djelatnika Carinarnice Rijeka od 17. 12. 1991. g. kao i dvije fakture za kupljenu robu u Italiji.
Iz dostavljenog materijala proizilazilo bi zasad da je Tvrtko Pašalić, kao djelatnik vaše ispostave u Šibeniku, zloupotrijebio položaj na način da je dobiveno odobrenje za slobodan prijelaz preko državne granice radi dopreme uniformi iskoristio za uvoz raznih odjevnih predmeta u većoj količini i vrijednosti namijenjenih prodaji u buticima 'Blue Line' u Šibeniku i 'Scorpion' u Vodicama, bez plaćanja odgovarajućih carinskih pristojbi.
Radi prikupljanja potrebnih podataka potrebno je, u smislu čl. 153. st. 3. preuzetog Zakona o krivičnom postupku (N.N. 53/91), da se u da se u razgovoru s Tvrtkom Pašalićem i Josipom Perkovićem, a eventualno i s drugim osobama koje o tome imaju određenih saznanja, utvrdi:
* kako je, i pod kojim okolnostima, došlo do upućivanja zamolbe od strane višeg savjetnika Mininistarstva obrane Josipa Perkovića MUP-u RH - Operativnom dežurstvu za osigurnnje slobodnog prijelaza preko granice na graničnom prijelazu Pasjak-Rupe dana 16.12.1992. godine za vozilo reg. oznake ST 281 BR s vozačem Tvrtkom Pašalićem u kojem su se trebale nalaziti uniforme
* da li je vozilo kombi plave boje, reg. ozn. ST 281 BR. službeno vozilo Ministarstva obrane RH, odnosno odgovarajuće službe unutar tog ministarstva, HV, ili se pak radilo o privatnom vozilu određenog vlasnika
* da li je Tvrtko Pašalić imao nalog za službeno putovanje u inozemstvo
* ako se, u konkretnom slučaju, ipak radilo o dopremi uniformi, kojoj su službi, odnosno postrojbi, bile namijenjene, jesu li i predane, kome i uz koji prateći dokument o zaduženju, koji bi, ako postoji, trebalo izuzeti i dostaviti.
Molimo da nas o traženom čim prije pismeno izvijestite
ZLOČINI U MORH-u O KOJIMA JE BIO OBAVIJEŠTEN I PREDSJEDNIK TUĐMAN, Globus, 05. ožujka 1999.
te odobrava mobilizaciju dviju skupocjenih jahti u Zadru koju su koristili Tvrtko Pašalić, Antonio Lekić, Nikola Krišto, Željko Maglov i drugi :
Iz službene bilješke od 11. rujna 1993. - zbog koje je 13. rujna u Upravi SIS-a poručnicima Jošku Goviću i pokojnom Tomislavu Matiću (T. M. poginuo je u prometnoj nesreći pod sumnjivim okolnostima 1998., a 1993. zajedno je s Mariom Barišićem bio kod predsjednika RH. op. Ž. P.) Josip Perković, tadašnji viši savjetnik u MORH-u, uputio prijetnju, izdvajamo ove ulomke:
U proljeće 1993. god. pukovnik Tvrtko Pašalić odvozi Sinišu N. i Borisa D. u marinu Sukošan kod Zadra kako bi prevezli u marinu Kremik kod Primoštena motornu jahtu "Michel" tipa 'Byliner', serijskog broja 761125, strane proizvodnje. Dvojica spomenutih to su i napravili. Brod je prethodno nasilno bio otvoren (brava na staklenim vratima kabine bila je razbijena) prije nego što su na njega stupili Siniša N. i Boris D. u marini Kremik bijelom bojom prebojano je ime broda, ali se pažljivim gledanjem i sada može pročitati. Sada se taj brod nalazi unutar morskog prostora Kuline i privezan je uz brod koji koristi 73. bojna V.P. 2. vod, Šibenik. Brod nema nikakvih isprava, a za vlasnika se iskazuje Tvrtko Pašalić. Brod se snabdijeva gorivom po zapovijedi Tvrtka Pašalića i Željka Maglova (zapovjednik 73. bojne V.P.) preko radnih naloga VP-a.
Po našim spoznajama, brod održava, po zapovijedi Tvrtka Pašalića, pripadnik 73. bojne 2. voda Šibenik Miljenko Jurković Periša. Jednom tjedno Jurković proveze brod samo unutar šibenske luke kako bi regenerirao akumulatore.
Poznato nam je da kod službujućeg u 2. vodu 73. bojne postoji pohranjena kuverta u kojoj se nalazi sljedeći tekst: 'Predmet': Zapovijed za vožnju 'Byliner' pukovnika Tvrtka Pašalića. Vožnja se može dozvoliti samo na pokaz dokumenta pukovniku Antoniu Lekiću i Nikoli Krišti. U potpisu je strojem napisano 'Pukovnik Tvrtko Pašalić', ali nije osobno potpisano.
Dana 28. srpnja 1993. god. Tvrtko Pašalić osobno je doveo dvojicu muškaraca u civilnim odijelima, koji su otplovili spomenutom motornom jahtom i vratili se nakon osam dana. Službujući u 2. vodu tom prigodom nije otvorio kuvertu, jer je dvojicu osobno doveo Tvrtko Pašalić. Nakon njihova povratka u skrivenim dijelovima broda oko motora pronadena je trava, među kojom se nalaze i djelići listova indijske konoplje, marihuane.
Za potrebe 73. bojne VP-a Željko Maglov koristi motornu jahtu tipa 'Seerey'. Tim brodom upravlja, uglavnom, on i vrlo često ga koristi u privatne svrhe. Često isplovljava zajedno sa svojom tajnicom Dragicom Z., te sa svojim prijateljima, s kojima pravi ispade u raznim lokalima (nered u Pločama). Pouzdano se zna da su česti gosti Siniša Nimac, Ante Tanfara zvani Mujo i Goran B. zvani Žera.
isto kao gore
U proljeće 1993. god. pukovnik Tvrtko Pašalić odvozi Sinišu N. i Borisa D. u marinu Sukošan kod Zadra kako bi prevezli u marinu Kremik kod Primoštena motornu jahtu "Michel" tipa 'Byliner', serijskog broja 761125, strane proizvodnje. Dvojica spomenutih to su i napravili. Brod je prethodno nasilno bio otvoren (brava na staklenim vratima kabine bila je razbijena) prije nego što su na njega stupili Siniša N. i Boris D. u marini Kremik bijelom bojom prebojano je ime broda, ali se pažljivim gledanjem i sada može pročitati. Sada se taj brod nalazi unutar morskog prostora Kuline i privezan je uz brod koji koristi 73. bojna V.P. 2. vod, Šibenik. Brod nema nikakvih isprava, a za vlasnika se iskazuje Tvrtko Pašalić. Brod se snabdijeva gorivom po zapovijedi Tvrtka Pašalića i Željka Maglova (zapovjednik 73. bojne V.P.) preko radnih naloga VP-a.
Po našim spoznajama, brod održava, po zapovijedi Tvrtka Pašalića, pripadnik 73. bojne 2. voda Šibenik Miljenko Jurković Periša. Jednom tjedno Jurković proveze brod samo unutar šibenske luke kako bi regenerirao akumulatore.
Poznato nam je da kod službujućeg u 2. vodu 73. bojne postoji pohranjena kuverta u kojoj se nalazi sljedeći tekst: 'Predmet': Zapovijed za vožnju 'Byliner' pukovnika Tvrtka Pašalića. Vožnja se može dozvoliti samo na pokaz dokumenta pukovniku Antoniu Lekiću i Nikoli Krišti. U potpisu je strojem napisano 'Pukovnik Tvrtko Pašalić', ali nije osobno potpisano.
Dana 28. srpnja 1993. god. Tvrtko Pašalić osobno je doveo dvojicu muškaraca u civilnim odijelima, koji su otplovili spomenutom motornom jahtom i vratili se nakon osam dana. Službujući u 2. vodu tom prigodom nije otvorio kuvertu, jer je dvojicu osobno doveo Tvrtko Pašalić. Nakon njihova povratka u skrivenim dijelovima broda oko motora pronadena je trava, među kojom se nalaze i djelići listova indijske konoplje, marihuane.
Za potrebe 73. bojne VP-a Željko Maglov koristi motornu jahtu tipa 'Seerey'. Tim brodom upravlja, uglavnom, on i vrlo često ga koristi u privatne svrhe. Često isplovljava zajedno sa svojom tajnicom Dragicom Z., te sa svojim prijateljima, s kojima pravi ispade u raznim lokalima (nered u Pločama). Pouzdano se zna da su česti gosti Siniša Nimac, Ante Tanfara zvani Mujo i Goran B. zvani Žera.
isto kao gore
Između ostalog, tim otkrićima sam dokazao povezanost između „poštenih boraca protiv kriminala u MORH-u“, autora glasovite Predstavke, s njihovim bivšim šefom i pokroviteljem Josipom Perkovićem. Time sam, pred šest godina, pokazao da sukob između predstavkaša i Josipa Perkovića nije sukob „poštenih SIS-ovaca“, u čiju zaštitu su svojedobno stali: Čičkov HHO, saborski zastupnici Jozo Radoš, Đurđa Adlešić, Damir Kajin, kolumnist Nacionala Srećko Jurdana (zagovarao je da Nikola Krišto nakon smrti Gojka Šuška treba postati ministar obrane), s bivšim „udbašem i kriminalcem“ Josipom Perkovićem, kako su Drviš, Krišto i Lekić voljeli da ih se doživljava.
Ni njima, ali ni Josipu Perkoviću nije odgovaralo što sam otkrio navode o njhovoj međusobnoj povezanosti u kriminalu i ratnim zločinima. Jasna Babić je krenula dezavuirati krunskog svjedoka tadašnjeg šibenskog slučaja, a kasnije procesa za ratne zločine u Lori Maria Barišića, a Igor Vukić je u Novom listu, napravio nekritički intervju s Lekićem i Drvišom, pitajući ih o manje važnim pojedinostima iz mojih tekstova, sugerirajući u uvodu i pitanjima da ja, odnosno Globus, (Vukić se kasnije zaposlio u Europapress holdingu, izdavaču Globusa, a ja sam, između ostalog, po neslužbenim optužbama menagmenta morao napustiti tu firmu, jer sam navodno svojim pisanjem izdavaču prouzročio brojne milijunske tužbe) provodim nekakvu političku kampanju protiv „poštenih“ SIS-ovaca.
Čime su Lekić i Drviš zadužili Igora Vukića nije mi poznato.
IVAN DRVIŠ I ANTONIO LEKIĆ, BIVŠI PRIPADNICI SIS-a, AUTORI "PREDSTAVKE", KOJE NOVINARI POVEZUJU S KRIMINALNIM RADNJAMA U ŠIBENIKU:
NAĐU LI ZRNCE KRIMINALA, NEKA NAS PEDESETEROSTRUKO KAZNE
U ponovo aktualiziranom "šibenskom slučaju", usput se spominju i bivši pripadnici SIS-a, autori poznate "Predstavke", Ivan Drviš i Antonio Lekić. Iako se, primjerice, u jednom članku u "Globusu" na samo jednom mjestu, objavljena je njihova fotografija pa izgleda kao da se na njih odnosi zvučan, optužujući naslov na vrhu. Kako su sami više puta ukazivali na protuzakonite postupke u vojsci i Ministarstvu obrane i tražili istrage o njima, stalo im je da se raščiste glasine i njihova imena prestanu koristiti u krivom koontekstu. Oni su sada aktivisti Nacionalno demokratske stranke Nikole Štedula, a pristali su se prisjetiti vremena u kojem su bili aktivni vojnici i iznijeti saznanja o akterima događaja u Šibeniku.
* Kada su do vas došle prve informacije o nedoličnom ponašanju i eventualnim kriminalnim radnjama Željka Maglova? Na kojoj ste dužnosti tada bili?
DRVlŠ: Bilo je to u ljeto 1994. godine, bio sam načelnik protuobavještajnog odjela u Upravi SIS-a. Bila je to, praktički, operativa: k meni su dolazili svi predmeti prema kojima je trebalo djelovati. Tijekom cijele godine stizale su glasine i usmene informacije o Maglovu. Među prvima stigle su informacije Tvrtka Pašalića. Dojave su kulminirale nakon incidenta što ga je Maglov izazvao u šibenskom restoranu »Barun«, u srpnju 1994. Slaveći rođenje sina okupio je ondje veće društvo. Kad se napio, gađao je bocom konobara, udario šakom vlasnika restorana, vrijeđao osoblje i prijetio da će razbiti lokal i dići ga u zrak. Skinuo se gol pred svim gostima, među kojima je bilo i stranih državljana. Kad je stigla civilna i vojna policija, Maglov je patroli vojne policije naredio da se udalji, što je ona i učinila. Zatim je napao civilnog policajca riječima: "Što ti hoćeš, meni nitko ništa ne može..." Počeo je gurati policajca, poderavši mu uniformu.
Minimalna sankcija
* Što ste poduzeli kad je do vas došao izvještaj o tom događaju?
DRVlŠ: Ništa se nije dogodilo ni nakon što sam Upravi vojne policije i zapovjedniku Mati Laušiću podnio nekoliko izvještaja. Tek kad sam jedan izvještaj poslao izravno ministru Šušku, i o tome obavijestio Laušića, stvari su se pokrenule. Laušić je tada predložio da se protiv Maglova povede stegovni postu-o pak. Istraga je provedena temeljito, i utvrđeni su svi detalji njegova ponašanja. Maglov je, ipak, dobio najblažu kaznu - odbijeno mu je deset posto plaće! To mu je, očito, bio znak da može ići dalje, bez velikih posljedica. Još za vrijeme istrage, iako formalno suspendiran s dužnosti, Maglov se ponašao kao da nema nikakve istrage. Minimalna sankcija koju je dobio, samo ga je potaknula da nastavi s takvim ponašanjem.
*Jeste li nešto znali o mučenju zatvorenika u zatvoru Kuline, za što je u novinama također optužen Željko Maglov?
DRVIŠ: Ne, o tome ništa nisam čuo, niti sam službeno - dobio ikakav papir. Do mene su još prije došle informacije kako je u ratu Maglov bio "dobar vojnik", ali to su bile neslužbene informacije. Ni o tome, niti o eventualnom mučenju u zatvoru, ne mogu ništa kategorički tvrditi.
LEKlĆ: Dobar vojnik bio je 1990. svaki onaj koji se uključio u vojsku. Te godine bilo ih je jako malo koji su to željeli. Neki ljudi u Šibeniku govorili su da je hrabar, da ima ugled u gradu, itd. Što se kasnije s njim događalo, utvrdit će, vjerujem, istraga koja se sada protiv njega provodi i, na kraju. sud. Mi smo uskoro izgubili izravna saznanja o njegovim poslovima, jer smo potkraj 1994. priaktički uklonjeni iz službe.
Puštanje prekršitelja greška MORH-a
*Mislite li da je i »slučaj Maglov« tome pridonio?
LEKIĆ: On je bio najmanja karika u kriminalnim radnjama na koje smo naišli u ministarstvu.
DRVIŠ: Da je tada određena primjerena kazna, koja bi bila signal i njemu i podređenima i okolini, možda Maglov ne bi kasnije završio u švercu ukradenim automobilima, za što ga se sada optužuje. Greška onih što su vodili MORH i jest u tome što su dopustili da prekršitelji discipline i zakona budu preblago kažnjeni. lli su puštani, ostavljani na svojim pozicija, čak su i napredovali... To im je davalo poticaj da nastave s većim stvarima, što je državu i porezne obveznike puno koštalo.
* Otkad poznajete Tvrtka Pašalića?
LEKIĆ: Upoznali smo ga 1991., kad se uključio u našu postrojbu. Tako je počelo naše, suboračko, prijateljstvo.
* Što znate o stvarima za koje ga se optužuje: primjerice, o švercu robe za vlastite butike, pokrivenom vojnim papirima?
LEKIĆ: Koliko znam, Poašalić će sam izaći u javnost sa svojim odgovorom i stavovima, te demantirati sve netočne informacije. Ja mogu ponuditi jedno od objašnjenja i opisati kako se u to doba uvozila oprema za potrebe Hrvatske vojske. Bilo je to doba embarga i nije se moglo uvesti ništa od uniformi do opreme za tajne službe ili naoružanja. Zato su prilikom uvoza takvih stvari često izdavani papiri u kojima je pisalo da se radi o tekstilu za butike, deterdžentima, madracima, stolariji, namirnicama... S tim se prolazilo kroz granice zapadnoeuropskih i susjednih država. Bilo je dogovoreno da MUP obavijesti naše carinarnice, pa bi do njih došlo policijsko vozilo i pratilo takvo vozilo. Ako je roba bila manje vrijednosti ili nije bila osjetljiva, vozilo bi prošlo bez pratnje. Ljudi koji su prevozili tu opremu, a naročito za upravu SIS-a, nisu je mogli pokazivati hrvatskim carinicima. Kako je došlo do greške u komunikaciji u slučaju Tvrtka Pašalića, to ne znam. To će vjerojatno biti utvrđeno, bude li novih istražnih radnji. No jedna je istraga o slučaju koji se spominje već napravljena i krivnja Tvrtka Pašalića nije utvrđena! Pokazalo se, naime, da je on doista prevozio vojnu opremu.
DRVIŠ: Mi ne kažemo da nekoga treba amnestirati od kaznene odgovornosti: ako se u poštenoj istrazi utvrdi da je netko kriv, neka odgovara. Ali, kad vidite da tajkuni prolaze nekažnjeno otuđujući milijune maraka, smiješno je kako nama traže dlaku u jajetu, izmišljajući nekakve prekršaje.
LEKIĆ: Pa ne bi valjda Tvrtko Pašalić riskirao probleme za robu deklariranu u vrijednosti 3.000 njemačkih maraka, za koju bi carinu platio najviše 500 maraka. Ako je i učinio takvo nešto, onda je riječ o utaji tih 500 maraka. Kako je moguće od toga iskonstruirati aferu koja eto već dva tjedna trese državu, uza sve drugo što se zbiva u državi?
* A što je s optužbom da je uoči izbora organizirao da vojnici lijepe plakate za HDP i tjerao ih da se učlane u tu stranku?
LEKIĆ: Ne mogu sto posto tvrditi, ali ne vjerujem da je to istina.
Pašalić član NDS-a
* Je li Pašalić član vaše Nacionalne demokratske stranke?
LEKIĆ: Jest. Stranka je već dala izjavu o tome. Naši članovi podliježu svim sankcijama i zakonima ove zemlje, ako su učinili kakvo kazneno djelo. Tražimo od nadležnih institucija da sve procesuiraju, ako ima i zrnce sumnje.
DRVIŠ: Upravo tu želimo biti prepoznatljivi, za razliku od dosadašnje prakse. Naša stranka cijeni sve svoje članove, ali neće štititi nikoga ako učini kakvo kazneno djelo. Želimo da se sve raščisti kako ne bi ostale glasine. I ja i Lekić smo na raspolaganju, u svako vrijeme.
* Evo, Lekiću, onda objasnite zašto ste htjeli oduzeti dva čamca u Vodicama, u svibnju 1992. Iz članka u Globusu, gdje je otkriven taj slučaj, dobiva se dojam da ste učinili nešto protuzakonito? (Igor Vukić, koji se proslavio feljtoniziranjem izvještaja o zločinima HV-a nakon "Oluje", prešutio je da su šibenski djelatnici SIS-a ustanovili da su se Antonio Lekić i Nikola Krišto po odobrenju Tvrtka Pašalića koristili i jahtom op.ž.p.)
LEKIĆ: Čamce je mobilizirala 134. šibenska brigada. Mobilizacija automobila, plovila, i drugih stvari, čak i nekretnina, bio je uobičajeni, zakonom dopušteni postupak za nabavljanje sredstava potrebnih HV-u.
Nama su čamci bili prijeko potrebni za obuku. Tih smo dana, u suradnji s Fakultetom za fizičku kulturu, imali obuku u ronjenju jedne desetine specijalaca kojoj sam bio zapovjednik, i za to su nam trebala ta dva čamca. Dopis o tome upućen je 134. brigadi. Uzeli smo čamce u Vodicama, i počeli s obukom. Nakon tri dana, došli su ljudi iz 134. brigade, i neovlašteno i nelegalno nam uzeli čamce. Oni su nam ih, zapravo, oteli, jer smo ih imali pravo koristiti prema odluci MORH-a. Ali, ne zaboravite da je to bila 1992. godina, još "divlje" vrijeme, dopisi su često kasno ili naknadno stizali, pa je 134. brigada čamce uzela natrag.
DRVIŠ: Ne vidimo u čemu je problem s mobiliziranjem čamaca. Pa jednom smo mobilizirali i četiri kuće za spavanje vojnika, kao i dva agregata za struju. Da su pronašli, te papire, zar bi nas i za to i optužili?
Jahte, kojima su se koristili Željko Maglov, Tvrtko Pašalić, Nikola Krišto i Antonio Lekić, službeno je mobilizirao Josip Perković
Tužba protiv Globusa
* Koji bi bio motiv tih, kako tvrdite, montaža na vaš račun?
LEKIĆ: Dugo smo razmišljali o tome. Možda je riječ
samo o želji da članak izgleda bolje, senzacionalnije. Ali, nama to nanosi štetu. Uputili smo brojne demantije, tužili novine sudu, ali rasprave se odgađaju i nemamo priliku objasniti svoju stranu priče.
DRVIŠ: Protiv Globusa, smo, primjerice, podnijeli tužbu za naknadu štete od 1,25 milijuna kuna zbog jednog teksta (mog o projekciji filma Povratak i pogibija Mire Barešića op. ž.p). Možda nas žele kompromitirati kako bismo lošije stajali u toj parnici, kako bi šteta koju su nam nanijeli ranijim člancima izgledala manja. U tom ranijem članku novinar Globusa (Željko Peratović op ž.p.) brani tezu, posuđenu od Nikole Majstrovića, autora filma o pogibiji Mire Barešića, da smo mi krivi za Barešićevu smrt, pa nas i kasnije, na svaki način, želi pokazati negativcima.
LEKIĆ: Osim toga, Mario Barišić, jedan od aktera "šibenskog slučaja«, rođak je Ante Barišića, bivšeg Tuđmanova savjetnika za tajne službe, koji je po vlastitom priznanju umiješan u neke psihološko-propagandne akcije protiv Tuđmanovih političkih protivnika. Znamo da su neke akcije Ante Barišića usmjerene prema nama.
DRVIŠ: Mi želimo raščistiti mnoge sumnjive kriminalne radnje o kojima smo pisali u »Predstavci«. Vjerojatno nas i zato netko želi uvaljati u blato i javno kompromitirati. Gradimo NDS, stranku, koju želimo ustrojiti od čistih i poštenih članova, pa nam se i zato želi napakostiti. Upravo ovih dana u više jadranskih gradova osnivamo ogranke, pa je možda i zato kampanja protiv nas tempirana baš sada.
LEKIĆ: O našim namjerama neka govore činjenice: mi smo zatrožili istragu o indicijama da se štošta radi protuzakonito još u doba dok je i vojska bila moćnija, dok je Šušak bio živ i u snazi, a civilno društvo, javnost i sudovi, vrlo slabi. Napisali smo "Predstavku«, opisali što se događa, naveli konkretna imena i sve to poslali Saboru.
Spremni smo svjedočiti bilo gdje, i izaći na bilo koji sud. Ako nam nađu samo zrnce kriminala, neka nam se odredi pedesetorostruka kazna.
Igor VUKIĆ, Novi list, Subota, 06. ožujka 1999.
NAĐU LI ZRNCE KRIMINALA, NEKA NAS PEDESETEROSTRUKO KAZNE
U ponovo aktualiziranom "šibenskom slučaju", usput se spominju i bivši pripadnici SIS-a, autori poznate "Predstavke", Ivan Drviš i Antonio Lekić. Iako se, primjerice, u jednom članku u "Globusu" na samo jednom mjestu, objavljena je njihova fotografija pa izgleda kao da se na njih odnosi zvučan, optužujući naslov na vrhu. Kako su sami više puta ukazivali na protuzakonite postupke u vojsci i Ministarstvu obrane i tražili istrage o njima, stalo im je da se raščiste glasine i njihova imena prestanu koristiti u krivom koontekstu. Oni su sada aktivisti Nacionalno demokratske stranke Nikole Štedula, a pristali su se prisjetiti vremena u kojem su bili aktivni vojnici i iznijeti saznanja o akterima događaja u Šibeniku.
* Kada su do vas došle prve informacije o nedoličnom ponašanju i eventualnim kriminalnim radnjama Željka Maglova? Na kojoj ste dužnosti tada bili?
DRVlŠ: Bilo je to u ljeto 1994. godine, bio sam načelnik protuobavještajnog odjela u Upravi SIS-a. Bila je to, praktički, operativa: k meni su dolazili svi predmeti prema kojima je trebalo djelovati. Tijekom cijele godine stizale su glasine i usmene informacije o Maglovu. Među prvima stigle su informacije Tvrtka Pašalića. Dojave su kulminirale nakon incidenta što ga je Maglov izazvao u šibenskom restoranu »Barun«, u srpnju 1994. Slaveći rođenje sina okupio je ondje veće društvo. Kad se napio, gađao je bocom konobara, udario šakom vlasnika restorana, vrijeđao osoblje i prijetio da će razbiti lokal i dići ga u zrak. Skinuo se gol pred svim gostima, među kojima je bilo i stranih državljana. Kad je stigla civilna i vojna policija, Maglov je patroli vojne policije naredio da se udalji, što je ona i učinila. Zatim je napao civilnog policajca riječima: "Što ti hoćeš, meni nitko ništa ne može..." Počeo je gurati policajca, poderavši mu uniformu.
Minimalna sankcija
* Što ste poduzeli kad je do vas došao izvještaj o tom događaju?
DRVlŠ: Ništa se nije dogodilo ni nakon što sam Upravi vojne policije i zapovjedniku Mati Laušiću podnio nekoliko izvještaja. Tek kad sam jedan izvještaj poslao izravno ministru Šušku, i o tome obavijestio Laušića, stvari su se pokrenule. Laušić je tada predložio da se protiv Maglova povede stegovni postu-o pak. Istraga je provedena temeljito, i utvrđeni su svi detalji njegova ponašanja. Maglov je, ipak, dobio najblažu kaznu - odbijeno mu je deset posto plaće! To mu je, očito, bio znak da može ići dalje, bez velikih posljedica. Još za vrijeme istrage, iako formalno suspendiran s dužnosti, Maglov se ponašao kao da nema nikakve istrage. Minimalna sankcija koju je dobio, samo ga je potaknula da nastavi s takvim ponašanjem.
*Jeste li nešto znali o mučenju zatvorenika u zatvoru Kuline, za što je u novinama također optužen Željko Maglov?
DRVIŠ: Ne, o tome ništa nisam čuo, niti sam službeno - dobio ikakav papir. Do mene su još prije došle informacije kako je u ratu Maglov bio "dobar vojnik", ali to su bile neslužbene informacije. Ni o tome, niti o eventualnom mučenju u zatvoru, ne mogu ništa kategorički tvrditi.
LEKlĆ: Dobar vojnik bio je 1990. svaki onaj koji se uključio u vojsku. Te godine bilo ih je jako malo koji su to željeli. Neki ljudi u Šibeniku govorili su da je hrabar, da ima ugled u gradu, itd. Što se kasnije s njim događalo, utvrdit će, vjerujem, istraga koja se sada protiv njega provodi i, na kraju. sud. Mi smo uskoro izgubili izravna saznanja o njegovim poslovima, jer smo potkraj 1994. priaktički uklonjeni iz službe.
Puštanje prekršitelja greška MORH-a
*Mislite li da je i »slučaj Maglov« tome pridonio?
LEKIĆ: On je bio najmanja karika u kriminalnim radnjama na koje smo naišli u ministarstvu.
DRVIŠ: Da je tada određena primjerena kazna, koja bi bila signal i njemu i podređenima i okolini, možda Maglov ne bi kasnije završio u švercu ukradenim automobilima, za što ga se sada optužuje. Greška onih što su vodili MORH i jest u tome što su dopustili da prekršitelji discipline i zakona budu preblago kažnjeni. lli su puštani, ostavljani na svojim pozicija, čak su i napredovali... To im je davalo poticaj da nastave s većim stvarima, što je državu i porezne obveznike puno koštalo.
* Otkad poznajete Tvrtka Pašalića?
LEKIĆ: Upoznali smo ga 1991., kad se uključio u našu postrojbu. Tako je počelo naše, suboračko, prijateljstvo.
* Što znate o stvarima za koje ga se optužuje: primjerice, o švercu robe za vlastite butike, pokrivenom vojnim papirima?
LEKIĆ: Koliko znam, Poašalić će sam izaći u javnost sa svojim odgovorom i stavovima, te demantirati sve netočne informacije. Ja mogu ponuditi jedno od objašnjenja i opisati kako se u to doba uvozila oprema za potrebe Hrvatske vojske. Bilo je to doba embarga i nije se moglo uvesti ništa od uniformi do opreme za tajne službe ili naoružanja. Zato su prilikom uvoza takvih stvari često izdavani papiri u kojima je pisalo da se radi o tekstilu za butike, deterdžentima, madracima, stolariji, namirnicama... S tim se prolazilo kroz granice zapadnoeuropskih i susjednih država. Bilo je dogovoreno da MUP obavijesti naše carinarnice, pa bi do njih došlo policijsko vozilo i pratilo takvo vozilo. Ako je roba bila manje vrijednosti ili nije bila osjetljiva, vozilo bi prošlo bez pratnje. Ljudi koji su prevozili tu opremu, a naročito za upravu SIS-a, nisu je mogli pokazivati hrvatskim carinicima. Kako je došlo do greške u komunikaciji u slučaju Tvrtka Pašalića, to ne znam. To će vjerojatno biti utvrđeno, bude li novih istražnih radnji. No jedna je istraga o slučaju koji se spominje već napravljena i krivnja Tvrtka Pašalića nije utvrđena! Pokazalo se, naime, da je on doista prevozio vojnu opremu.
DRVIŠ: Mi ne kažemo da nekoga treba amnestirati od kaznene odgovornosti: ako se u poštenoj istrazi utvrdi da je netko kriv, neka odgovara. Ali, kad vidite da tajkuni prolaze nekažnjeno otuđujući milijune maraka, smiješno je kako nama traže dlaku u jajetu, izmišljajući nekakve prekršaje.
LEKIĆ: Pa ne bi valjda Tvrtko Pašalić riskirao probleme za robu deklariranu u vrijednosti 3.000 njemačkih maraka, za koju bi carinu platio najviše 500 maraka. Ako je i učinio takvo nešto, onda je riječ o utaji tih 500 maraka. Kako je moguće od toga iskonstruirati aferu koja eto već dva tjedna trese državu, uza sve drugo što se zbiva u državi?
* A što je s optužbom da je uoči izbora organizirao da vojnici lijepe plakate za HDP i tjerao ih da se učlane u tu stranku?
LEKIĆ: Ne mogu sto posto tvrditi, ali ne vjerujem da je to istina.
Pašalić član NDS-a
* Je li Pašalić član vaše Nacionalne demokratske stranke?
LEKIĆ: Jest. Stranka je već dala izjavu o tome. Naši članovi podliježu svim sankcijama i zakonima ove zemlje, ako su učinili kakvo kazneno djelo. Tražimo od nadležnih institucija da sve procesuiraju, ako ima i zrnce sumnje.
DRVIŠ: Upravo tu želimo biti prepoznatljivi, za razliku od dosadašnje prakse. Naša stranka cijeni sve svoje članove, ali neće štititi nikoga ako učini kakvo kazneno djelo. Želimo da se sve raščisti kako ne bi ostale glasine. I ja i Lekić smo na raspolaganju, u svako vrijeme.
* Evo, Lekiću, onda objasnite zašto ste htjeli oduzeti dva čamca u Vodicama, u svibnju 1992. Iz članka u Globusu, gdje je otkriven taj slučaj, dobiva se dojam da ste učinili nešto protuzakonito? (Igor Vukić, koji se proslavio feljtoniziranjem izvještaja o zločinima HV-a nakon "Oluje", prešutio je da su šibenski djelatnici SIS-a ustanovili da su se Antonio Lekić i Nikola Krišto po odobrenju Tvrtka Pašalića koristili i jahtom op.ž.p.)
LEKIĆ: Čamce je mobilizirala 134. šibenska brigada. Mobilizacija automobila, plovila, i drugih stvari, čak i nekretnina, bio je uobičajeni, zakonom dopušteni postupak za nabavljanje sredstava potrebnih HV-u.
Nama su čamci bili prijeko potrebni za obuku. Tih smo dana, u suradnji s Fakultetom za fizičku kulturu, imali obuku u ronjenju jedne desetine specijalaca kojoj sam bio zapovjednik, i za to su nam trebala ta dva čamca. Dopis o tome upućen je 134. brigadi. Uzeli smo čamce u Vodicama, i počeli s obukom. Nakon tri dana, došli su ljudi iz 134. brigade, i neovlašteno i nelegalno nam uzeli čamce. Oni su nam ih, zapravo, oteli, jer smo ih imali pravo koristiti prema odluci MORH-a. Ali, ne zaboravite da je to bila 1992. godina, još "divlje" vrijeme, dopisi su često kasno ili naknadno stizali, pa je 134. brigada čamce uzela natrag.
DRVIŠ: Ne vidimo u čemu je problem s mobiliziranjem čamaca. Pa jednom smo mobilizirali i četiri kuće za spavanje vojnika, kao i dva agregata za struju. Da su pronašli, te papire, zar bi nas i za to i optužili?
Tužba protiv Globusa
* Koji bi bio motiv tih, kako tvrdite, montaža na vaš račun?
LEKIĆ: Dugo smo razmišljali o tome. Možda je riječ
samo o želji da članak izgleda bolje, senzacionalnije. Ali, nama to nanosi štetu. Uputili smo brojne demantije, tužili novine sudu, ali rasprave se odgađaju i nemamo priliku objasniti svoju stranu priče.
DRVIŠ: Protiv Globusa, smo, primjerice, podnijeli tužbu za naknadu štete od 1,25 milijuna kuna zbog jednog teksta (mog o projekciji filma Povratak i pogibija Mire Barešića op. ž.p). Možda nas žele kompromitirati kako bismo lošije stajali u toj parnici, kako bi šteta koju su nam nanijeli ranijim člancima izgledala manja. U tom ranijem članku novinar Globusa (Željko Peratović op ž.p.) brani tezu, posuđenu od Nikole Majstrovića, autora filma o pogibiji Mire Barešića, da smo mi krivi za Barešićevu smrt, pa nas i kasnije, na svaki način, želi pokazati negativcima.
LEKIĆ: Osim toga, Mario Barišić, jedan od aktera "šibenskog slučaja«, rođak je Ante Barišića, bivšeg Tuđmanova savjetnika za tajne službe, koji je po vlastitom priznanju umiješan u neke psihološko-propagandne akcije protiv Tuđmanovih političkih protivnika. Znamo da su neke akcije Ante Barišića usmjerene prema nama.
DRVIŠ: Mi želimo raščistiti mnoge sumnjive kriminalne radnje o kojima smo pisali u »Predstavci«. Vjerojatno nas i zato netko želi uvaljati u blato i javno kompromitirati. Gradimo NDS, stranku, koju želimo ustrojiti od čistih i poštenih članova, pa nam se i zato želi napakostiti. Upravo ovih dana u više jadranskih gradova osnivamo ogranke, pa je možda i zato kampanja protiv nas tempirana baš sada.
LEKIĆ: O našim namjerama neka govore činjenice: mi smo zatrožili istragu o indicijama da se štošta radi protuzakonito još u doba dok je i vojska bila moćnija, dok je Šušak bio živ i u snazi, a civilno društvo, javnost i sudovi, vrlo slabi. Napisali smo "Predstavku«, opisali što se događa, naveli konkretna imena i sve to poslali Saboru.
Spremni smo svjedočiti bilo gdje, i izaći na bilo koji sud. Ako nam nađu samo zrnce kriminala, neka nam se odredi pedesetorostruka kazna.
Igor VUKIĆ, Novi list, Subota, 06. ožujka 1999.
Post je objavljen 27.11.2005. u 16:52 sati.