nedjelja popodne – nogometni dan. zrak je mirisao na snijeg kao seoska frajla na mirišljavi sapun. sunce je sramežljivo napuštalo nebo skrivajuć se, kao razigrano dijete, među granama stoljetnih stabala. tri je para nogu šuštavo hodilo po tepihu šarenih jesenjih boja prostrtim puteljcima parka. moj Whisky i ja u ritualnom šetanju misli. zašto psima s pedigreom i rodoslovljem koji seže u prve dane Austro-ugarske monarhije, daju ta čudna strana imena, zar naša nisu dovoljno dobra, dovoljno plemenita? tko bi ga znao.
zablesan u viziju trenutnih misli krajičkom oka spazih kako ta dobričina od Njemačkog ovčara, veselo mašući repom, zamiče za ugao od živice. što mu je odjednom, obično nikada ne ignorira naredbu "uz!". spremih se da zviždukom dozovem izbjeglicu u svoj vidokrug kad začuh kako mu ime izgovara poznati ženski glas - Malecka.
šetkao je oko nje, njuškajući (poznavao je taj miris) i ližući joj ruku. daj reci mi, povjerovat ću, na ovom si putaljku sasvim slučajno i pogled s prozora tvoje sobe nema nikakve veze s ovim susretom.
prišao sam. razvukla je široki osmjeh, zagrlila me snažno, kao mahovina hrapavu koru staroga hrasta i prislonila tople usne (njene su usne uvijek bile tople) na moj hladni obraz. hajde slaži, vračaš se od negdje ovim puteljkom koji nikamo ne vodi, prihvatit ću to kao istinu.
- kako si mi, nismo se dugo čuli?
nismo, lutko, u te, gotovo tri godine, samo nekoliko puta pojavio se tvoj broj na displeju mobitela, i to onda kada je tebi odgovaralo i samo onda kada si nešto trebala. ne smeta, nikada nisam bježao od toga da pomognem ako mogu, a i obačao sam, na kraju svega.
gurnula je svoju ruku pored moje, u džep stare zelene jakne, i hvatala ritam mojih koraka po šarenom puteljku od lišća. daj reci mi, moje su slutnje bez veze i nisi ovdje da bi pričali što je bilo.
- znaš, nismo više skupa… opet sam sama…
naravno da znam. uvijek se neki dušebrižnik dosjeti da nas je nekada viđao skupa, pa da "pripomene" novosti, nikad se ne zna. nadam se da si umišljam kako mi ta tvoja rečenica zvuči kao da nešto nudiš. sigurno griješim, ta rekli smo...
mi smo dva paralelna svijeta, Malecka, i slučajno smo se sreli u nekoj bezvremenskoj rupi, kao Bermudski trokut, prepuštajući se da nas bacaju valovitim morem ti orkanski vjetrovi požude. i sve je postalo stvarnost kad je taj brod uplovio u mirnu luku. ima li smisla, nakon svih tih godina mirnih putovanja po svojim stvarnostima, trošiti vrijeme ponovo tražeći taj nemirni prolaz između svjetova? ma ja sam samo stari jedrenjak, svježe obojan i s novim jedrima, privezan u mirnoj i plitkoj luci kao kakav muzejski primjerak iz nekih davnih vremena. i taj je kapetan, nekad stari morski vuk, samo vodić po toj olupini prepun sječanja iz nekih davnih vremena kad se jedrilo opasnim morima.
koračali smo u tišini do vrata poznate sive kuće. siguran sam, te kapi iz njenog oka izmamila je zima. nasmijala se, klimnula glavom i ja sam pogledom ispratio njena leđa.
idemo doma, moj četveronožni prijatelju, zrak miriše na snijeg...
Post je objavljen 22.11.2005. u 02:06 sati.