Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/redskin

Marketing

Ja ću biti sijed...

Idemo tugo, niz rijeku dole
dole sad rane manje bole
još mi je san bistar k'o dan
još je pjesmom dozivam.




Mostarsko ljeto miriše na vreli asfalt i na cvijet lipe. Na mir u krošnjama i povremenu svježinu s Neretve. Miriše na još neke stvari… U takvo jedno ljeto osvanuo sam iznad grada, gotovo nevidljivo; kao lopov se iskrao iz parkiranog automobila, ne znajući krijem li se od sebe samoga ili od svih onih ljudi koje sam jedva čekao vidjeti. Ispod mene su treperila posljednja gradska svjetla dok je dan ubijao noć u veličanstvenoj borbi svjetlosti i sjenki… Nedostajalo mi je sve ovo. Ovaj grad. Ovaj san. Nedostajao mi je miris lipa i činilo mi se da su ga prve jutarnje ptice raznosile čak i između borova Bijelog Brijega. Nedostajale su mi lavine u grudima, pri pogledu na svaku panoramu ovog malenog spomenika kojim smo se ponosili i kojeg smo zvali svojim gradom… Svi ovi ljudi, su mi nedostajali, svaki do jednog. Svi su oni, dio po dio, činili mozaik od kojega sam satkan. U posljednji komadić tog mozaika, u posljednji dio mene, uklopio se jedan prozor kojeg sam našao pogledom, dolje među svjetlima. Poželio sam da se ona pojavi na tom prozoru. Poželio sam da na prozoru osluškuje kad ću se pojaviti na vrhu ulice, pa da sleti niz onih par stepenika i baci mi se u naručje, hrabro, kao da je jedina žena koja je skakala "laste" sa Starog mosta. Bila je jedina žena koja je skočila u moje srce, to je bilo sigurno. Ali, nije ju bilo na tom prozoru. Nije ju bilo ni jednom prozoru našeg grada, i ja sam znao da ću opet prvo zaplivati tugom nego Neretvom… Poželio sam ju dozvati, vrisnuti njeno ime, kao što sam vrisnuo kad sam odlazio, da ponovno odzvoni i da ubije tišinu nad gradom. Da ostane skriveno još ovoliko godina u nevidljivoj izmaglici iznad grada. Pretvorio sam taj vrisak u šapat i sakrio ga pod krila lastavica koje su letjele prema gradu. Neka, ovako je bolje. Dozivati ću je šaptom. Pjesmom, prije sna, kao i svaku noć.
S katedrale je odzvonila i posljednja uspomena, a na brdu je sunce klečalo, baš kao u Puljićevoj pjesmi, i pomislio sam da je vrijeme da uvučem svoja ticala kojima sam doživljavao cijelu ovu gomilu osjećaja, i sakrijem se u svoju kućicu, bar još za trenutak, dok ne splasne plima u meni. Toplina asfalta jamčila je još jedan vrući dan. Baš onakav, u čiji sam smiraj otišao prije nekoliko godina. Otišao od praznine bez nje, od svake ulice popločane našim smijehom, od svakog platana pod kojim sam je poljubio, od svakog komšijskog zida na kojem sam joj pripit ispisivao stihove… Otišao sam, tako kukavički, od ovog grada u koji sam, eto, bio zaljubljen više nego u nju, sve ove godine… Sve ove godine…
Mostarsko ljeto miriše na vreli asfalt i na cvijet lipe. Na mir u krošnjama i povremenu svježinu s Neretve. U takvo jedno ljeto osvanuo sam gotovo nevidljivo, pred samim sobom…











Tu sam ja, tu sam, samo bas ne objavljujem na blogu... U pripremi je neka mala zbirka priča, radim na tome, a želim da se u toj zbirci nađu i neke potpuno neobjavljlene priče... To je razlog zašto se na blogu rijeđe pojavi neka priča... Pozdrav svima...


Post je objavljen 21.11.2005. u 17:34 sati.