Iz paradoksalne kombinacije bijele kuge kojom nas straše i seksualne revolucije, koja nas je zaobišla izrodila se jedna nova pojava, koja je možda i gore zlo od side – aseksualnost. Pojava uvrštena u katalog seksualnih orijentacija, iz kog sad možete da birate između homo, bi, hetero i aseksualnosti. Po volji vam da se seksate sa tipovima, ženama, svima redom ili sa sobom. Ili ni to.
Prosječan Hrvat uglavnom ne bira puno. Prosječan Amerikanac odabere još u pubertetu. Prosječan Britanac izabere da ga biraju, ako baš mora. Kinezu neko drugi odabere, jer i onako su im žene samo varijacije na istu temu. A kad ste žena, s bilo kog kraja trulog nam svijeta, zauvijek ostavite otvorene sve opcije – pa šta naleti. I to je tako. Ako je, i treba. Ali, koliko je nama prihvatljivo da biramo da budemo sami sebi dovoljni? I koliko se tu uopće može birati?
Pitam se ima li stvarno na svijetu tih sretnika koji su sebi savršeni, koji ne trebaju da im neko kaže koliko su sjajni usprkos tome što su rođeni gubitnici, smotani kompleksaši, debeli, bubuljičavi, krivonogi ili, jebiga, imaju nezavidan nivo onoga čega Šeron Stoun ima više nego što treba – intiligencije i seksipila? Meni je ideja da budem oslobođena bilo kakve želje za simbiozom i frustracija bila jezivo privlačna na neko vrijeme.
Mislim, zamisli samo kako mora biti sjajno kad nemaš osjećaj da onda kad ti postiš - svi drugi jed(b)u, kad nemaš osjećaj da si totalno nenormalna jer ti se gade tuđe priče o kojekakvim devijantnim snošajima (da, to se nekad tako zvalo), ili da ti neko kaže, na primjer: “U redu je što ti nitko nije dovoljno dobar za odvajanje i kasnije znojenje”. Ili: “Nema veze što tražiš rane dvadesete na tuđe emocije, vlastite neuspjehe i stvari poput obilaska klubova radi glazbe, a ne radi pecanja”? Samo, u zemlji u kojoj se svaki drugi razgovor za posao svede na priču o extra uslugama, u zemlji u kojoj veliki parkinzi služe kao utočište za naložene bezgajbaše, nema baš nitko da ti to kaže.
I onda sam potražiš izgovore. Prvi i najgluplji je “Niko mi nije dovoljno dobar, jer vrijedim mnogo više od većine ljudi i srazmjerno tome, logično je da imam više standarde u odnosu na ponudu”. Aha. Prostim jezikom to bi značilo “Želim da me tucaju samo tipovi sa reklama za CK donji veš, jer ovdašnje sam prerasla”. I onda vam život prođe u čekanju. Prvo čekate dobar posao, na kom ćete zaraditi dovoljno love i istrenirati živce da pokupite dokumente i predate zahtjev za vizu. Jer, Bože moj, takvi kakve tražte ne žive na Balkanu. Onda čekate vizu. Onda vas odbiju par puta, pa i ako vas ubode ta luda sreća, dotičnoj istekne rok trajanja, jer morate zaraditi za avionsku kartu. Ako i odletite nekud, ukompate se sa našim gastajbajterima tamo, jer strendžeri vas ne zarezuju ni malo. Onda vam sve prepizdi i prekinete s pijanim Hrvatom, koga inače trpate u kategoriju “Ni govnjivom ga motkom ne bi dotakla”. A model s početka priče? Ha, ha, ha. Sanjaj samo.
Drugi, jednako glup, banalan, ali uvijek aktualan izgovor je – trauma od ranije. Nepreboljena srcedrapajuća priča. Samo se jednom iskreno voli i te spike. Ovdje ne vrijedi ni riječi trošiti, jer, da je valjalo – još bi trajalo, i da je to tako, moj stric Ante se ne bi ženio tri puta.
A možda si stvarno aseksualac. To je, po definiciji, nezainteresiranost za seks, odnosno nedostatak seksualne želje ili nizak nivo erotskog odgovora kao posljedica psihološke ili organske disfunkcije. Whatever.
Ako nas i ima takvih, nije zgoreg spomenuti šta propuštamo.
Seks je najbolja rekreacija, strašan potrošač suvišnih kalorija, stimulira proizvodnju hormona sreće, baca vas u sam vrh popularnosti među ortacima i šmizlama iz kraja, tjera vas da se kupate, šišate, oblačite i skidate s dobrim razlogom, da perete zube, da mijenjate gaće, da trošite plaću na kojekakve besmislene sitnice, da izlazite, i, ruku na srce, zar nije i sjajna vježba navlačenja kondoma na flašu, u cilju brže i kvalitetnije gimnastike kasnije? A na stranu to što će vas deklarirati kao frika, zajebavati više nego što to rade pederima, što će vas ili izbjegavati ili mlatiti gdje god se pojavite, i što više nikad nećete shvatiti koliko je odličan osjećaj kad vam cura kaže da je bebi tester pokazao samo jednu crtu (za neupućene - jedna crta znači da nema bebe, bar ne još)?
Ukratko - život bez hopa-cupa nema smisla, ili bar ne smisla vrijednog življenja. Radite “one stvari” bar u cyber prostoru, bar putem telefona, ili bar s onima koji prođu opći test – zdravi su, živi i ljudskog su roda. Eto.
Post je objavljen 14.11.2005. u 21:30 sati.