Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/leilla

Marketing

Švrljotine nastale bez inspiracije (je li zaista tako)........

Strah… najgora moguća stepenica koju se treba prijeći do ostvarena cilja… I ne može se reći da ste jednom nešto ostvarili bez ikakvog straha, manje treme ili barem onog zrnca panike, jer sa odgovornosti dolazi i bojazan.

Da… mene od sada na dalje očekuju mnoge situacije kojih se užasno bojim. Nije da sam strašljiva ili da sam kukavica (ptičja gripa lol, zbilja nisam kukavica… da ne biste odmah pobjegli) ali to je jednostavno mnogo neugodnih obaveza koje će mi se periodično ponavljati, bez iznimke… a što je najpogubnije za mene u ovom trenutku, kada sam psihički u lošem stanju, je to što svi očekuju od mene da sve obaveze riješim bez ikakve muke, a ja to ne mogu… Počevši od roditelja, sestre, prijatelja, dragog i svih ljudi barem malo prisutnih u mom životu.

I sada…gdje je tu strah? Ha, svugdje… Strah od neuspjeha, strah od osuđivanja okoline, strah od razočaranja… najveći je strah od gubljenja kakvog-takvog mišljenja koji su drugi stekli o meni… napisala sam da mišljenje baš i nije nešto naročito dobro, ali dok god je i malo pozitivnog meni odgovara.

Primjetila sam da u zadnje vrijeme mislim samo o onim ljudima kojima nisam draga. I tu se također krije strah – što ako ti ljudi steknu još više razloga da me ne vole…

Pretjerujem sa tom brigom, ali želim imati što više bliskih ljudi u životu, i zato sam blago rečeno opsjednuta mišljenjima osoba u mojoj okolini iako se to na prvi pogled u RL nebi reklo, tamo djelujem kao čvrsta osoba, recimo cool, bezbrižna i uvijek sa smiješkom na usnama, takva nisam. Hoću reći jesam u društvu, ali kada sam sama - nisam.

I zato mi se uvijek javlja strah od mišljenja drugih ljudi, od osuđivanja, pa čak i u najbezazlenijim situacijama npr. kada izađem van uvijek sva obleka lol mora biti na svom mjestu, kada sam u kafiću sjedim ravna kao daska da nebih otkrivala više nego skrivala, kada sam u školi bojim se netočnih odgovora, kada kažem nešto krivo ili se zabunim no ispadne drukčije duže mi treba da opet nešto kažem… Kada netko pogleda u mene, čini mi se kao da on u svojoj glavi misli nešto loše i već si zamišljam da nešto nije u redu sa mojom vanjštinom, no zapravo nešto nije u redu sa mojim mislima, samnom… I jako mi je teško zbog toga.

Skroz sam opuštena samo u svojoj ekipi, čak i kada nam se pridruži netko novi nešto me zakoči i ne mogu se smijati, brbljati i zabavljati kao kada smo samo „mi“. Zbog toga možda i malo teže stečem prijateljstva… I zbog toga mi je žao.

Znam da ako ovako nastavim teško ću se probijati u daljnjem životu, jer ako sam toliko užasnuta što će drugi misliti o meni, kako ću se ponašati npr. na prvom ozbiljnijem razgovoru za posao? Ovo preko ljeta je manje važno, ali kada (ako) završim fakultet, kako ću se onda ponašati? Evo…javlja se novi strah…strah od budućnosti… super, baš super.

Sada mi se javlja strah i od tipkovnice – tipke me gledaju, što li će samo pomisliti o mojoj brzini tipkanja?!?




Ako ste ovo o tipkama shvatili za ozbiljno zbilja imate nisko mišljenje o meni, ali sama sam si kriva (opet ja).

Ako ovo niste shvatili za ozbiljno, onda primite puno pusa od rockerice na rubu živaca…


Post je objavljen 10.11.2005. u 20:06 sati.