Prema ustavu Republike Hrvatske, članku 23., stavku 2, zabranjen je prisilni i obvezatni rad. Što u prijevodu znači da ne možete imati robove.
Međutim, ima i za to lijeka. Izgradite business negdje na granici s Bosnom, dovete jeftinu radnu snagu, koju naravno prvi mjesec uopće ne platite. Samo malo kasni plaća. Pri kraju drugog mjeseca, kad plaća još uvijek kasni, a radnici već postaju nemirni, ulijeće gospodin inspektor za rad. Obzirom da nitko od radnika nije prijavljen, ne da praktički nemaju nikakva prava, već obzirom da ste ih uvezli, oni krše niz hrvatskih zakona te zaslužuju i dobijaju promptnu deportaciju. Vi platite minornu kaznu, ukoliko ste već preškrti da si platite odvjetnika da vam cijelu stvar odvede u zastaru. Osim što iznos jednak jednoj (prijavljenoj) plaći isplatite gospodinu inspektoru, no što je to uspoređeno sa 20 radnika koji vam rade za nula kuna?
Morate priznat da za složit takvo što treba imat' i pameti i muda i snalažljivosti. Da, to je strašno. Ima nešto što mene plaši puno više od toga: činjenica da će za mene u pregovorima za ulazak u EU pregovarat ljudi čiji najveći uspjeh je ulazak u državnu službu za plaću od 2 000 do 4 000 kn. I koji se ne mogu i ne žele domisliti svim tim snalažljivcima. Čini mi se - najebali smo.
Post je objavljen 10.11.2005. u 09:30 sati.