U neprekidnom strahu, osvrćem se preko ramena, ledim se na melodiju vlastitog mobitela, skačem na zvuk otvaranja vrata i sa strepnjom iščekujem, iščekujem BAN.
Eh, a kad se samo sjetim da mi se još jučer ni samoj nije pretjerano išlo na to putovanje... Međutim, kad čovjek jednom donese odluku, odskoči neka varnica slijedom čega kao da se prelomi mentalna barijera nepoznata porijekla. Ukratko, jučer mi se nije toliko išlo, danas mislim da ću poludit ako ne odem... U Francusku, opet... k'o lani u ovo isto doba godine... Tu je prilika, besplatna prilika, malo zabave, malo rada, mnogo vozikanja (al' koga briga ja sam maestro spavanja u busu). Jedina moguća kočnica su moji mili roditelji koji će, ako čuju (a ja sam već čula, što znači sve su šanse da će i oni) ime grada u koji idem na crnoj listi francuskih gradova pomahnitale bakljade, staviti veto na moj odlazak i tu prestaje svaka rasprava... Buuuaha... A još svoju paru izbijam sama! Doduše morala bih falit s posla 5 dana + vikend, a uz to sam i prije tri tjedna isto falila 10tak dana s posla jer smo išli na apsolventsko u Grčku, al' to sve se da nadoknadit (ili je već nadoknađeno) tako da nemam razloga ne otići... Moja je savjest čista (ionako je sve to u glavi :-))...
Ne preostaje mi drugo doli srediti nestanak struje u vlastitoj zgradi (ili bolje kvartu da ne bude sumnjivo) i onemogućiti svojima pristup drugim izvorima informacija (uključujući kontakt s drugim ljudima) - potpuna izolacija u trajanju od 3 dana, a kad odem prijatelji...
Saddam
Post je objavljen 08.11.2005. u 10:17 sati.