Pjesmu kojom obilježavam povratak ovom blogu nakon dugo vremena posvećujem beskonačnim raznolikostima u beskonačnim kombinacijama koje leže u svakome od nas.
Sinoć me opet posjetio,
onaj čovjek pod kukuljicom,
kojem nikada nisam vidio lice.
I pričao mi o nekim drugim svjetovima,
i o zvonicima koje obasjava svjetlost
nekih drugih sunaca.
I došao je tako, taj čovjek iz mraka,
i opet mu nisam vidio lice.
Govorio je o rjekama s drukčijim ribama,
i o morima oko nekih drugih obala.
Pričao je o potocima drugačijih tokova,
te o dugama u njihovim slapovima,
meni neznanih boja.
Često me posjećuje,
taj zasjenjeni čovjek mnogih priča,
te mi zbori o jatama nekih bezkrilatih ptica.
I nastavlja o stanjima koja bila nisu,
i svaki put ima novu ideju,
priču i priču.
I obići će me posljednji put, taj čovjek iz mraka,
i tada ću mu vidjeti lice.
Bit će to lice, kojem neka druga zora sviće,
lice moje,
i moje zadnje priče.
Post je objavljen 05.11.2005. u 23:53 sati.