Marketing
Izvještaj s CRUNCH-SHOWA/MONSTER PARTYJA u Čakovcu (Klub Mladih) - 29.10.2005. (subota)
Moja draga poslovna i osobna pratilja M.Manymum opisala je ovaj događaj i pofotkala cijelu situaciju, a vama ne preostaje ništa drugo nego da se bacite na čitanje;)
E pa bilo bi vrijeme da netko i o tom progovori.
Naš, vaš i svačiji dobar drugar - Sonični je glavom, bradom, rukama i nogama, dakle dobro i debelo prionuo performiranju - zabavljajujući staro i mlado, zarađujući prve sijede i spašavajući male mačke s ceste. A Bukin Stručni Tim, uvijek u žiži događanja, naravno - ne zaostaje ni za bosim stopama ovog mladog glazbenika!
Dakle, krenuli Soniczoil (u ulozi nastupača) i ja (kao novinaralo, fotograf, roudi i grupi, ne zvala se ja Minimum Manymum) u subotu popodne stopati za Vž, tj. Čk jer smo danima u besparici, i put je bogme potrajao. Na svijetu, čini se, nema ničeg smješnijeg od nakrcanih stopera sa zasalotejpiranom torbom za bas (jer je ciferšlus doživio kuršlus), niti sumanutijeg od zadovoljnih vozača udobno utonulih u sjedala svojih automobila dok veselo trube i odmahuju uz hehe-idemo-u-vašem-smjeru-ali-vas-nećemo-povesti smiješkove (smiješke?). Ljudi, eto, pronalaze zadovoljstvo na kojekakvim životnim putovima, križanjima ili semaforima, pa nek im je, iju-ju! I tako mi uveseljavali auto-prolaznike, oni nas, a najviše nas usrećila dvojica koja su nas odbacila do Marofa, hvala im (baš je bilo zgodno čavrljati o medicini i zrakoplovstvu). Ostatak smo autobus-irali i za mraka dospjesmo do Čakofca, gdje su nas već čekali mistr-didžej-man Zmayo odmilja nazvan Štrumf (hehe, Z, ajd pogodi koji), ljupka vidžejica Boyet i domaćini. Ljubazni organizatori fino nas uputiše u ložu Kluba mladih da se osvježimo, ostavimo prtljagu i okrijepimo užinom. I u klubu znanom kao Stari hrast započela je večer u aromi electra...
Oko 9 je Zmayo zasukao rukave i u promet pustio mračnije electro-dizalice po receptu masnih odkreketanih basova, dramenbrejkova i onih tehnoidno-špicerskih akceleratora, a pojavio bi se i koji vokalčić na heliju. I iskazao se momak kao pravi matematičar u vještini miksanja! Pa ću reklamirat: u utorak (8.11.) ga s Kirgyjem možete uhvatiti u Močvari, molim lijepo. I sve je to bilo bez greške, ali moram priznati da bi mi u tom trenutku više legle neke laganije inačice, poput electro-duba, kojeg znam da gos'n Zmayo kao vrsni audiofil posjeduje u svojoj kolekciji. Možda bi malo opuštenija plesaonica bila primjerenija s obzirom na prijateljski broj posjetitelja: znači toliko da sa svakim uspijete popričati, pa i ispresti markove konake u toku večeri (dakle do 1, do kad je radio klub). Ali nek mu je, momak zna znanje.
A sada red žalopojki.
Do pola 12, kad se Sonični popeo na stejdž, u Hrastu se okupila tek nekolicina zalutalih duša od ljudi koje nisu bile organizator, konobar, izvođač ili cura od izvođača. Eh, u razgovoru sa simpatičnim organizatorima zaključujem da je svuda jednako neobran bostan. Svi kukaju kako van metropole nema kukca palca, a kad se kakav entuzijast odvaži na potencijalni bankrot (ovaj, organiziranje nastupa), pojavi se tek 20-ak drugih entuzijasta kojima 10 kn nije puno za upad. Stvarno ovim ljudima treba nakloniti a i pokloniti bar kapu. Rakije mu od paprike, što sad? Možda da se angažira odred promotora koji bi zamaskirani u teroriste po kafićima napadali ljude papirnatim avionima od koncertnih plakata, kad ih već petsto polijepljenih po gradu nije dovoljno da se pokrene ta “nesnalažljiva pitka masa”, da citiram Soniczoilovu frazu. A zašto ja sad, dragi glazboljupci, toliko trkeljam nevezano uz samu glazbu, pitate se. Eto, zato da se podsjetimo s vremena na vrijeme da iza glazbe postoji još čitava infrastruktura kojoj dobro dođe zavoj, gaza ili transplantacija organa u klubove. A vezano je i uz teme koje naš Sonični Etui propituje, baš zgodno.
Pa da vidimo što je sve Etui utrpao u etui koji naziva crunch-showom. Lajv ekt, didžejing i performans (joj-joj, velike riječi, što bi mi sad rekli kolege kroatisti, hm. ako ima tko dobar prijevod na hrvatski nek se slobodno javi :)! Ali zapravo dobijete u čitavom paketu i puno više, jer kad krenete lomiti granice između ovog trojstva, pa ih nasumičnim katendpejstanjem spojite u vrtlog nastupa, rezultat je kreativno ludilo u kojem ponetko i vrisne od elektriciteta. A ni Sonični se ne štedi po tom pitanju. Zamjećujem da nakon svakog nastupa ostaje bez glasa i dobije po jednu sijedu.
Kako do toga dođe, možete djelomično naslutiti pogledom na fotke. A ja neću biti spoiler-girl pa vam otkriti previše detalja o samom showu, nego ću se posvetiti priči koja iza njega stoji, kad već sve znam iz prve ruke.
Crunch-show je zapravo montipajtonovska parodija na glazbenu industriju, od velikih proizvođača do onih malih. Uzmete cijelu priču oko izvođačkog mehanizma, usmjerite je na cirkusko zakrivljeno ogledalo, i voila, eto dobre zajebancije i šokiranja nedužnih promatrača! Propituje se tu uloga izvođača, izvedbe i konzumenata, odnos njihovih identiteta, aktivnosti i pasivnosti. A ono na što Sonični želi ukazati je da svatko u tom procesu zauzima neku ulogu, koja nije tako prirodna i neupitna kakvom se olako shvaća. Klaunovska maska i neprestano grimasiranje (pa Sonični, i bore ćeš zaradit :) se tu odlično uklapaju. A uleti nam Etui na basu i na mikrofonu, odemsija vlastitu suludu poeziju, ili što već trenutno čita. Uleti on i u publiku, jer ni oni ne mogu više biti samo nedužni promatrači huardžastmajndingdejrounbiznis. Kao što rekoh, radi se o preispitivanju i preispisivanju okvira. A to su oduvijek bile revolucionarne zadaće.
No nije sve samo neozbiljna glazbena farsa, glazba po sebi ipak nije parodična poput njezine reprezentacije. Ona se okvirima koristi na potpuno drukčiji način. Daleko je to došlo od “Blueberryja...” (prvog albuma). Svaka numera s “KA (Ovostrano/Onostrano)” priča zaokruženu priču, i bilo bi super napraviti spotove za sve uspješnice kao crtiće, kad bi, naravno, bilo moguće. Za Soničnog je tipično da vas prošara prostranim poljima elektronike, pa čak i tradicionalnijih žanrova poput punka, ajmo reć. Nekako mi je glupo sad to uopće pokušavati smjestiti u neku žanrovsku ladicu, ali ako baš moram, crunch-electro je zbilja najbolji naziv, makar mi neki štreberko tvrdio da to nije pravo ime jer ga nisu odštancali u pičforku, wajru ili enemiju (kroatisti, nemojte me skalpirat). Da elaboriram, radi se o križancu raznolikih glazbenih utjecaja ovog mladića, od Dead Kennedys do Mouse on Mars, kako i doliči jednom postmodernom pinklecu naslijeđa. Ako još ne znate kako bi to moglo zvučati, potrudite se pa saznajte, bit će i Soničnom i vama drago.
Sapiens sati! Za kraj – neplaćene reklame: za Zmayu znate, datum pak sljedećeg Soničnog nastupa još nije utvrđen, no javite mu se na soniczoil.blog.hr i mogla bi pasti uspješna suradnja. I da ne zaboravim još jednom pohvaliti inter-regionalnu suradnju: javite se i Čakofčancima, jer su gostoljubivi domaćini i sjajni ljudi. Svima želim puno sreće, zdravlja i muz'ke. Živili, drugovi!
Minimum Manymum
Naš, vaš i svačiji dobar drugar - Sonični je glavom, bradom, rukama i nogama, dakle dobro i debelo prionuo performiranju - zabavljajujući staro i mlado, zarađujući prve sijede i spašavajući male mačke s ceste. A Bukin Stručni Tim, uvijek u žiži događanja, naravno - ne zaostaje ni za bosim stopama ovog mladog glazbenika!
Dakle, krenuli Soniczoil (u ulozi nastupača) i ja (kao novinaralo, fotograf, roudi i grupi, ne zvala se ja Minimum Manymum) u subotu popodne stopati za Vž, tj. Čk jer smo danima u besparici, i put je bogme potrajao. Na svijetu, čini se, nema ničeg smješnijeg od nakrcanih stopera sa zasalotejpiranom torbom za bas (jer je ciferšlus doživio kuršlus), niti sumanutijeg od zadovoljnih vozača udobno utonulih u sjedala svojih automobila dok veselo trube i odmahuju uz hehe-idemo-u-vašem-smjeru-ali-vas-nećemo-povesti smiješkove (smiješke?). Ljudi, eto, pronalaze zadovoljstvo na kojekakvim životnim putovima, križanjima ili semaforima, pa nek im je, iju-ju! I tako mi uveseljavali auto-prolaznike, oni nas, a najviše nas usrećila dvojica koja su nas odbacila do Marofa, hvala im (baš je bilo zgodno čavrljati o medicini i zrakoplovstvu). Ostatak smo autobus-irali i za mraka dospjesmo do Čakofca, gdje su nas već čekali mistr-didžej-man Zmayo odmilja nazvan Štrumf (hehe, Z, ajd pogodi koji), ljupka vidžejica Boyet i domaćini. Ljubazni organizatori fino nas uputiše u ložu Kluba mladih da se osvježimo, ostavimo prtljagu i okrijepimo užinom. I u klubu znanom kao Stari hrast započela je večer u aromi electra...
Oko 9 je Zmayo zasukao rukave i u promet pustio mračnije electro-dizalice po receptu masnih odkreketanih basova, dramenbrejkova i onih tehnoidno-špicerskih akceleratora, a pojavio bi se i koji vokalčić na heliju. I iskazao se momak kao pravi matematičar u vještini miksanja! Pa ću reklamirat: u utorak (8.11.) ga s Kirgyjem možete uhvatiti u Močvari, molim lijepo. I sve je to bilo bez greške, ali moram priznati da bi mi u tom trenutku više legle neke laganije inačice, poput electro-duba, kojeg znam da gos'n Zmayo kao vrsni audiofil posjeduje u svojoj kolekciji. Možda bi malo opuštenija plesaonica bila primjerenija s obzirom na prijateljski broj posjetitelja: znači toliko da sa svakim uspijete popričati, pa i ispresti markove konake u toku večeri (dakle do 1, do kad je radio klub). Ali nek mu je, momak zna znanje.
A sada red žalopojki.
Do pola 12, kad se Sonični popeo na stejdž, u Hrastu se okupila tek nekolicina zalutalih duša od ljudi koje nisu bile organizator, konobar, izvođač ili cura od izvođača. Eh, u razgovoru sa simpatičnim organizatorima zaključujem da je svuda jednako neobran bostan. Svi kukaju kako van metropole nema kukca palca, a kad se kakav entuzijast odvaži na potencijalni bankrot (ovaj, organiziranje nastupa), pojavi se tek 20-ak drugih entuzijasta kojima 10 kn nije puno za upad. Stvarno ovim ljudima treba nakloniti a i pokloniti bar kapu. Rakije mu od paprike, što sad? Možda da se angažira odred promotora koji bi zamaskirani u teroriste po kafićima napadali ljude papirnatim avionima od koncertnih plakata, kad ih već petsto polijepljenih po gradu nije dovoljno da se pokrene ta “nesnalažljiva pitka masa”, da citiram Soniczoilovu frazu. A zašto ja sad, dragi glazboljupci, toliko trkeljam nevezano uz samu glazbu, pitate se. Eto, zato da se podsjetimo s vremena na vrijeme da iza glazbe postoji još čitava infrastruktura kojoj dobro dođe zavoj, gaza ili transplantacija organa u klubove. A vezano je i uz teme koje naš Sonični Etui propituje, baš zgodno.
Pa da vidimo što je sve Etui utrpao u etui koji naziva crunch-showom. Lajv ekt, didžejing i performans (joj-joj, velike riječi, što bi mi sad rekli kolege kroatisti, hm. ako ima tko dobar prijevod na hrvatski nek se slobodno javi :)! Ali zapravo dobijete u čitavom paketu i puno više, jer kad krenete lomiti granice između ovog trojstva, pa ih nasumičnim katendpejstanjem spojite u vrtlog nastupa, rezultat je kreativno ludilo u kojem ponetko i vrisne od elektriciteta. A ni Sonični se ne štedi po tom pitanju. Zamjećujem da nakon svakog nastupa ostaje bez glasa i dobije po jednu sijedu.
Kako do toga dođe, možete djelomično naslutiti pogledom na fotke. A ja neću biti spoiler-girl pa vam otkriti previše detalja o samom showu, nego ću se posvetiti priči koja iza njega stoji, kad već sve znam iz prve ruke.
Crunch-show je zapravo montipajtonovska parodija na glazbenu industriju, od velikih proizvođača do onih malih. Uzmete cijelu priču oko izvođačkog mehanizma, usmjerite je na cirkusko zakrivljeno ogledalo, i voila, eto dobre zajebancije i šokiranja nedužnih promatrača! Propituje se tu uloga izvođača, izvedbe i konzumenata, odnos njihovih identiteta, aktivnosti i pasivnosti. A ono na što Sonični želi ukazati je da svatko u tom procesu zauzima neku ulogu, koja nije tako prirodna i neupitna kakvom se olako shvaća. Klaunovska maska i neprestano grimasiranje (pa Sonični, i bore ćeš zaradit :) se tu odlično uklapaju. A uleti nam Etui na basu i na mikrofonu, odemsija vlastitu suludu poeziju, ili što već trenutno čita. Uleti on i u publiku, jer ni oni ne mogu više biti samo nedužni promatrači huardžastmajndingdejrounbiznis. Kao što rekoh, radi se o preispitivanju i preispisivanju okvira. A to su oduvijek bile revolucionarne zadaće.
No nije sve samo neozbiljna glazbena farsa, glazba po sebi ipak nije parodična poput njezine reprezentacije. Ona se okvirima koristi na potpuno drukčiji način. Daleko je to došlo od “Blueberryja...” (prvog albuma). Svaka numera s “KA (Ovostrano/Onostrano)” priča zaokruženu priču, i bilo bi super napraviti spotove za sve uspješnice kao crtiće, kad bi, naravno, bilo moguće. Za Soničnog je tipično da vas prošara prostranim poljima elektronike, pa čak i tradicionalnijih žanrova poput punka, ajmo reć. Nekako mi je glupo sad to uopće pokušavati smjestiti u neku žanrovsku ladicu, ali ako baš moram, crunch-electro je zbilja najbolji naziv, makar mi neki štreberko tvrdio da to nije pravo ime jer ga nisu odštancali u pičforku, wajru ili enemiju (kroatisti, nemojte me skalpirat). Da elaboriram, radi se o križancu raznolikih glazbenih utjecaja ovog mladića, od Dead Kennedys do Mouse on Mars, kako i doliči jednom postmodernom pinklecu naslijeđa. Ako još ne znate kako bi to moglo zvučati, potrudite se pa saznajte, bit će i Soničnom i vama drago.
Sapiens sati! Za kraj – neplaćene reklame: za Zmayu znate, datum pak sljedećeg Soničnog nastupa još nije utvrđen, no javite mu se na soniczoil.blog.hr i mogla bi pasti uspješna suradnja. I da ne zaboravim još jednom pohvaliti inter-regionalnu suradnju: javite se i Čakofčancima, jer su gostoljubivi domaćini i sjajni ljudi. Svima želim puno sreće, zdravlja i muz'ke. Živili, drugovi!
Minimum Manymum
Post je objavljen 03.11.2005. u 23:47 sati.