… a što si pod tim mislio?
ponovo sam čuo tu upitnu rečenicu. koliko puta do sada, nakon nekog svog izlaganja, netko priupita što sam mislio? zar ja frfljam? govorim u zagonetkama? pa valjda sam mislio ono što sam i rekao. ja sam glup i ne mogu u isto vrijeme misliti jedno i govoriti nešto sasvim drugo, a i, kako bi rekli naši stari, imam jednu veliku falingu, kažem što mislim (i obrnuto).
i sjetih se tako mog dugogodišnjeg deranja onih drveno-metalnih školskih stolaca i gnjavaža pod satovima hrvatskog jezika na temu: "što je pjesnik htio reći", kao dječija igrica u kojoj jedan zamisli neki pojam, a drugi pogađaju što je zamislio (i tko sa sigurnošću može tvrditi da je baš to zamislio…). na jednom podosta iscrpljujućem "što je pjesnik htio reći" satu na temu A. G. Matoševe "Utjehe kose" više nemogah izdržati umna lupetanja aktivnih ulizica i održah jedan poduži antiprotivan monolog u kojem sam oblatio sve do tada rečeno (veliko hvala profesorici koja je cijenila osobe s vlastitim mišljenjem, da toga nije srednju bi završio tek uz pomoć opće amnestije). predložih tada odrecitirati jednu pjesmicu meni poznatog autora (moju naravno) jer točno znam što je mislio dok ju je pisao, pa da vidim sve te umno potkovane kako će je analizirati…
pa kaže…
BIJELO
u bijelom, okružen bijelim
na bijelo ja sjedim
dok oko luta od bijelog do bijelog
a vjetar plaće i nosi
miris dubina
mislim, sjedim,
pišem, radim,
uzdah olakšanja,
još tren ili dva,
lišće što svjedok je svemu
žalosno zašušti
i žubor vode odnosi taj plać
svemu je kraj…
i počne tako analiza, ko' neka nevinost, neka tuga, draga na smrt bolesna (bijela bolesnička soba), umire priroda (ekološko osvješteni) i gomila drugih misli asociranih bjelinom, uzdasima, žalosnim lišćem i žuborenjem vode.
"hvala", rekoh na kraju, ali istina je malkoc drugačija:
tog jutra, u bijeloj majici, u kupaonici s bijelim pločicama sjedio sam na bijeloj WC školjki i obavljao nuždu dok su mi, iz dosade, oći bauljale po bijelim pločicama. naravno, kako to već biva, puštao sam vjetrove pa otud mirisi dubina. i pomislih odjednom "ajde da to pretvorim u stih" i pišem… na kraju posegnuh za papirom (to lišće što svjedok je svemu) i pustih vodu (žubor vode).
tako…
izmamio sam aplauz svoje profesorice i mračne poglede dežurnih dupelizaca i dokazao i pokazao da nije uvijek onako kako zamišljamo da jest nego, obično, onako kako stvarno jest.
i uvijek, baš uvijek, govorim što mislim…
Post je objavljen 03.11.2005. u 02:22 sati.