Neka me nitko krivo ne shvati, al meni je taj dan čista patetika. Cijele godine se ne sjetimo najmilijih, a onda, najednom, svi kao da smo programirani, preuzimamo uloge ucviljenih i trčeći idemo na groblje (ne bi li nam pokojnici zamjerili što nismo došli). Osobno ne idem na groblje, nikome, jer moje je duboko vjerovanje da nema smisla obilaziti prazne kuće naših predaka, dok god ih imamo u svome sjećanju. Oni žive toliko dugo dok na njih postoji sjećanje. Ne podnosim tu negativnu okolinu koja se 1.11. stvara na grobljima. Toliko boli i jada zbog nikada izgovorenih „oprosti“, „volim te“, zbog zanemarivanja, zbog želje da se vrati prošlost da bi se neke stvari ispravile. A jedino što imamo je – sada, i jedino sada možemo djelovati. Zato nemojte čekati da netko umre da bi mu mogli reći sve što želite i sve što osjećate. Učinite to još sada, jer malo kasnije će možda biti kasno.
Post je objavljen 01.11.2005. u 12:43 sati.