Još jedan dan se rodio bilježeći njeno postojanje; 17 godina prohujalo je kroz jesensko lišće, zimsku hladnoću, proljetnu toplinu i ljetnu strast i iz godine u godinu ponavljalo svoj put. I kao da život ne poznaje promjene, kao da je jedinka koja se iz dana u dan ponavlja. 17 je godina njenog postojanja koje su tek ocrtale obrise nevinih očiju, usana, lica i njenog tijela. Iz djevojčice koja se nekad igrala u pijesku nastala je žena naizgled lijepa sa svim svojim tjelesnim obmanama. No, žena tek naizgled lijepa nije i sretna. 17godina nadvlače se nezasitni oblaci tuge u njenim očima u kojima se tek ponekad nadzire suza njene samoće.
I kao što rijeka teče svojim tokom ne mareći za Božjim stvorenjima tako i suze žene prate put niz lice vidljive njoj i Bogu a neznancu potpuno skrivene. Već 17 godina ona cvijeta iz uvele ruže i trnjem prodire u vlastitu kožu, nebili izlječila bol koja u njoj tinja, nebili zaboravila na ljubav koja joj je uskratila sreću, nebili tražila oprost od onih koji su je doista voljeli. Ali uzalud, dobila je svježu ranu punu krvi i tek malo fizičke boli dok je psihička bol grize kako prvih 17 godina tako zasigurno i buduće godine života.
Mada je cvijet: lijep i mlad iz kojeg se rađaju pupoljci, mada ga krijepe vodom- taj cvijet je, na koncu, ipak žena sa svojih 17 godina koja u sebi duboko samo vene ponekad skrivajući a ponekad otkrivajući se stihovima. 17 godina bježi od istine, krije se u snovima, natapa se suzama, dušom vene a tijelom cvijeta maskirajući svoje postojanje.
17 godina je prohujalo, 17 godina djetetove nutrine i ženinine vanjštine...
Post je objavljen 31.10.2005. u 19:30 sati.