Kad sam s nekih trinaest-četrnaest godina otkrila da Ciletova mama ostavlja sinu jedincu šifrirane poruke, odlučila sam se i ja na Enigmu.
Na papiriću gdje je pisalo što da Cile kupi u Konzumu stajalo je:
"DP".
"Koji je to kua?", upitala sam.
"Drek-papir", odgovorio je Cile.
Otada sam se i sama odlučila na kodna imena sveziglede stvari i pojava koje nisu za svačije uši, oči, itd.
Recimo, menga je bila i ostala "Georgia".
Zbog Ray Charlesa - "Georgia on my mind".
Chiquita je depilacija, gornja i donja.
Ime je dobila po Čiki Gonzalesu, vjernom prijatelju Zagora Te Neja, Duha sa Sekirom.
Čiko ima one meksičke brtjitje kojima bih se i sama dičila da mi Dragi Bog i Starica Majka nisu objavili depilacijski vosak. Zahvaljujući tom drevnom kozmetičkom umijeću, svijetom hodam glumeći da sam homo sapiens, a samo odabrani znaju da ništa nije dalje od istine.
Misterij Organizma otkrila sam u prvoj trdunoći, a evo i sada me ne/ugodno iznenadio.
Naime, zbog viška estrogena, brtjitji su u potpunosti nestali! Vosak sam bacila u zapećak!
No, onaj testesteron sad se pak ukazuje na trbuhu! Tiba mi se pokrila mekanim filmom najfinije zečje dlake, fuj!!! Ako me sjećanje dobro služi, nakon poroda tepihić jednako misteriozno nestane, a brci se vrate. Hvala nebesima da nisam ljetna trudnica - falio bi mi samo zlatni lanac...
Inače, jako volim čitati ona Pitanja i Odgovore u Guardian-u - gdje svatko može postaviti pitanje pa nakon par dana objavljuju (inteligentne) odgovore koji također dolaze od čitatelja.
Prošli tjedan jedno od pitanja glasilo je:
"Navedite sedam znakona starenja + mogu li ih kozmetičke kreme doista spriječiti"?
Odgovor Davida Keighrona iz Bridgwatera:
"10-ti, 20-ti, 30-ti, 40-ti, 50-ti, 60-ti i 70-ti rođendan. Ne".
A sad mali osvrt na Ironiju.
Čitam prošli tjedan komentare na Lebovom blogu i fakat mi nije jasno u čemu je štos da tako jebeno puno ljudi ne kuži ironiju? Recimo, ona cura koja stvari shvaća doslovno i fakat misli kako Lebu baš svatko na cesti čestita i zavidi na novostečenoj slavi?
Pa se pitam: je li ironija nešto što se "uči" - nešto što se stječe odgojem, gleda oko sebe pa se nauči prepoznati i primijeniti???
Sumnjam da je u pitanju isključivo IQ. Svatko tko je u stanju doći do bloga, prešao je onu magičnu IQ granicu koja se očituje u sposobnosti vezanja cipela. Sve ostalo su nijanse.
Kao da puno ljudi u komunikaciji jednostavno ne raspolaže s tom "alatkom" - kao da im iz spektra boja fali recimo, žuta!
Slična stvar se dade vidjeti i kod Džejle - Kraljice Svemira.
Valjda samo desetogodišnjaku nije jasno da blog ne piše jedanaestogodišnja djevojčica, no što sad??? Poanta nije u tome je li Džejla stvarna ili ne, već u tome da je Džejlu netko stvorio i piše to što piše!
Pogledajte komentare na prva dva mjeseca Džejlinog bloganja! Čast iznimkama, no većina ekipe sasvim ozbiljno pizdi kako je (a) Džejla jedna jako prosta i neodgojena djevojčica dok (b) oni lukaviji (!), slavodobitno zaključuju kako Džejla nije stvarna i da je to zapravo ružni brkati muškarac koji se samo pretvara da je djevojčica!
Mislim - helloooooo???? - baš me zanima bi li u kazalištu jurili iza kulisa da se najebu majke Glavnom Negativcu??? To su valjda naučili da nije stvarno - koliko dugo im treba da istu stvar prepoznaju u drugom kontekstu???
PS. Ne valja ići ni u drugu krajnost. Fakat mi idu na jetra likovi koji se služe sarkazmom u komunikaciji s malom djecom.
"Da, baš bu te pojeo", kažu pred njemačkim ovčarom dok mali/mala pizdi od straha.
Četverogodišnjak to shvaća doslovno.
Sve u svoje vrijeme.
Post je objavljen 31.10.2005. u 13:18 sati.