...laganim koracima puste ulice zaboravljam tvoj pogled, oči, tvoje usne, glas i riječi koje si mi nekada tiho šaputao u uho. Al' jedno ne- tvoj osmijeh. On i danas boli, ranjava iscijeđenu dušu koja ti ničim nije zgriješila.
Kako misliti danas da će sutra sve proći kad ni prošlost u mislima nije izbrisana. Kako izgovoriti riječi koje duboko u meni imaju suprotno značenje. Reci mi, kako? I nema veze, dani prolaze a ja se ničim ne mirim.
Svaki dan čekam novo sutra a zapravo živim stare dane- oni koji u meni tinjaju ali se ne gase.
I kad te moje oči ne vide- opet si tu, premda u magli ali tu si. Tada skupim hrabrost i riječoma od zraka rečem ti
sve: misli, osjećaje, svoje postojanje. ( poput trenutka u kojem izbivam iz svog tijela... možda ćak i iz ovog svijeta.) Kao da i sama postajem zrak ili pak san željno snivan gdje jedino "sve" postaje "stvarnost".
No kako u životu biva: sve lijepo kratko traje pa tako i moja mašta, iluzija u kojoj sam hrabra, gdje iščekivanja kratko traju, gdje se poljupci rađaju, gdje riječi odišu istinom, gdje sam dio tebe a ti dio mene, ona nestane u sekundi. I tada osjetim ponovnu bol. Nastavim tijelom živjeti a dušom tinjati. A onda laganim koracima na kraju puste ulice doista te ugledam. Vidim osmijeh koji mi stvara pepeo neugasle ljubavi, željne strasti i nikad dovoljno iščezle čežnje. Samo krenem dalje maskiranim osmijehom- tebi upućen... krenem kao da ništa nije bilo...
Post je objavljen 30.10.2005. u 09:19 sati.