još od opatijskih pripitih druženja s dragim tamburašima po glavi mi se vrzma jedan stih iz bečarca
"teško ženi koja je poštena
kad ostari nema uspomena"
ležeći tako u zagrljaju Moga Svjetla U Tmini polako me hvatao neki dremež. malko sam se, priznajem, unjonjao zadnjih dana, sve mi nešto dobro ide pa puštam da se stvari odvijaju svojim tijekom, bez kontrole, ne planiram poteze u naprijed, ne predviđam njene, moguće, poteze, ukratko, postajem malko neoprezan. ma ljubav je, u jednom svom dijelu, kao šahovski dvoboj – dobra analiza dosadašnjeg tijeka partije, dobro predviđanje tvojih i "protivnikovih" budućih poteza i planiranje unaprijed barem dva tri koraka. ma znam ja da je spontanost nekako najbitija (planska rečenica, da vas odmah razoružam ponekih komentara), ali dobro procjeniti što bi htjela, pa to onda napraviti prije nego želja ugleda svjetlo dana jedan je od primjera dobrog "šahovskog" poteza.
dakle, unjonjan u dremeži, sasvim nesvjesno, mojoj sam Svjetlosti tiho na uvce otpjevušio taj stih.
bang! (zvuk nalik padanju metalne tacne s tri čaše od debelog ljevanog stakla i keramičke kafanske pepeljare s logotipom lokane pivovare)
- i… što mi savjetuješ? pitala je, iznenada, Moja Svjetlost U Tmini
- vezano uz što? mislim, propustio sam u dremeži neki njen monolog i sad sam pitanjem uhvaćen u vakumu konverzacije
- pa uz to što si mi upravo otpjevao…
- a, to… ma ja to samo onako, palo mi napamet pa…
- ništa kod tebe nije …samo onako… što savjetuješ, poštenje ili uspomene?
najrađe bi ti savjetovao da me odvališ nogom u zube da se već ranije nismo dogovorili kako na moje verbalne provokacije nećeš odgovarati svojim poznavanjem borilačkih vještina.
u trenu sam se razbudio, kao da mi je netko stavio grudu snijega za vrat, i prvo što sam pomislio bilo je u napad! napad je najbolja obrana! kao, ti nešto mutiš pa sad koristiš situaciju ili ne laje kera radi… ali onda odustah, već sam dovoljno usro, ne moram još i plivat po septičkoj.
- ajde, znaš ti dobro – poštenje, a ja ću se već pobrinuti da imaš uspomena u starosti…
nisam baš siguran da ju je ovakvo tumačenje bečarskog stiha u potpunosti zadovoljio, ali na moju sreću, nije inzistirala na daljnjem elaboriranju ove teze, koja, ruku na srce, ima i manjkavosti. ako ćemo pravo, čitanjem između redova možemo doći do slijedećeg:
a) njene uspomene u starosti bit će pozitivne – sve ću učiniti da joj samnom bude lijepo ili
b) nešto ću brljati okolo pa će, kad ostari, uspomene na mene biti one ružne
uostalom, ima li taj stih uporište u stvarnom životu, mislim, mora li netko tko je, uvjetno rečeno, pošten dočekati starost bez uspomena i obrnuto. ne mogu reći da uspomene na neke ljubavi i "ljubavi", ma kako one završile, u konačnici nemaju iza sebe neke lijepe uspomene. opet, slušajući "one poštene" što su proboravili cijeli život u dvojcu bez kormilara, uspomene takve naravi i nisu nešto presudne…
običan stih bečarca, napisan rime radi i u svrhu zabavljanja puka "natjerao" me da dobar dio noći i dana provedem u traženju Teorije Zavjere…
Post je objavljen 28.10.2005. u 14:19 sati.