Danas samo kratko – jedan antikovrčavi post. Naime, nisam ja baš od pelena željela kovrčavu kosu. Neko vrijeme nisam imala nikakvih želja, bila je ravna i takvu sam je nosila. Recimo u višim razredima osnovne škole. Ta želja za loknicama počela je negdje krajem osmog razreda i u srednjoj.
U tim mojim ranim tinejđerskim godinama imala sam (sada to znam) veliku naklonost nastavnice iz hrvatkog jezika. Vodila je ona novinarsku grupu, u kojoj sam bila od petog do osmog, i jedno tri školske godine bila sam ta koja je na svim mogućim priredbama čitala pozdravne govore. Sve te priredbe održavale su se u Domu JNA, u jednoj jako lijepoj sali. A bilo ih je, majko mila, i preko nekoliko u školskoj godini. Te dan republike, te dan armije, te dan škole, i još neki, ne sjećam se povoda. E, za te dane, mila moja majka je naravno, smislila kako bi bilo dobro da napravimo nešto s tom mojom grivom. I uz svo moje negodovanje, nekoliko sati prije nastupa na glavi su mi bili tkz kuhani vikleri. O, kako sam ih mrzila...Plastični vikleri tj, valjci u kojima je bilo nešto, čini mi se kao pijesak, stavili bi se kuhati, i nakon jedno 15-tak minuta vrenja, ocijedili bi vodu i onako vruće stravljala bi ih moja mila nana na moju kosu, i pravila lijepe, krupne kovče. Ja sam bila užasnuta...bilo me je sram takva se pojaviti tamo, jer inače svi znaju da mi je kosa ravna, kak ću sad doći kovrčava...
I tak, odem ja od kuće sva nakovrčana, imam jedno 3 kilometra pješice do doma, a ulica ravna, predugo do zavoja. Mama me gleda sa prozora, i vjerojatno uživa...a uživam i ja. Jer u džepu, u maloj vrećici držim mokru maramicu. Hodam i mislim: Samo se ti veseli, sredit ću ja kosu, čim zamaknem u drugu ulicu. Skužila sam da vikleri «drže» nekoliko sati, al ak se kosa pomoči, kovrče nestanu ko čarobnim štapićem začarane – odmah! I tak sam ja hodala i vlažila vrhove svoje kose, pa mahala njima da se prosuše, pa opet vlažila, pa sušila, čak sam poželjela da mi je duži put od kuće do tamo.
Mnogo je godina prošlo od osnovnjaka kad sam mami priznala što sam radila.
A vikleri više ne postoje. Jednom prilikom predugo su se kuhali, pa su malo zagorili...ja nemam veze s tim ;)))
p.s.
ovaj završetak me podsjeća na onu: mamica su štrukle pekli, meni nisu nikaj rekli...štrukli su se zagoreli, mamica su plakat hteli..ili tak nekak, nisam to čula godinama, otkako se Azra ne vrti...