dal' navika il' ovisnost? jutrom kad stignem na posao uzmem kavicu, sjednem pred računalo, zapalim cigaru, otvorim blog i prošetam po dragim postovima, i onim nekim sasvim slučajnim, kao stranac u noćnoj šetnji ulicama nepoznatog grada, diveći se onim što vidim ili pročitam. i ne odgonetavam da li sve što je napisano i postoji, da li su svi snovi i odsanjani, da li su boli stvarne ili fikcija, da li su postovi samo puste želje ili pravo lice autora. ja samo skupljam te vaše misli za dane koji dolazi.
a zašto sam tu?
ima tomu već dosta davno, tog proljetnog jutra '92, jedno je poznato lice uselilo u moju kuću i u mom dvorištu, ispod starog oraha, naložilo lomaču s mojim uspomenama. odlazilo je u nebo, s plamenom, pepelom i dimom, tisuće fotografija moga života.
spremio sam tada svoj fotoaparat i sličice događaja bivših i budućih pohranjivao negdje u mojim sjećanjima.
i otkrih jednog dana blog.
i dugo je trebalo da skupim snege tu gomilu slika u mojoj glavi na neki način vratiti u stvarnost. strah da se nešto izgubi veća je od želje da se to ima. i vraćam, polako, sve te slike u obliku malenih slova, kitim ih i uljepšavam, ne da mi se više svide, nego zato što su slike mojih sjećanja, i onih ružnih, uvijek bile lijepe. i vraćam ih bez nekog reda i neke logike, onako kako na njima prepoznajem neka lica, neke riječi, neku pjesmu, neku temu s nekog posta, neki lajtmotiv...
sve ovo neće vratiti vrijeme, otišlo je u nepovrat, dobro to znam, jer...
nema više onog restorana u budimpeštanskoj vaci ulici, lenjinovog trga i bulevara crvene armije, nema više "onog" dunava što protiće pored parlamenta i kontrolori u podzemnoj željeznici ne nose više crvene trake oko ruke.
nema više onog bečkog diska «naopako» negdje između dunava i dunav kanala, ni onih tamnoplavih šalica za kuhano vino i drugi su stanari u hundredvaserovoj kući umjetnika.
nema više onog piva u restoranu na bodenskom jezeru što je naraslo do same terase, ni one stare kuće u kojoj je živjela, ni onih ptica što su krasno pjevale (ili mi se to tada samo pričinjalo).
nema više ni mog imena napisanog na papiru i pribodenog na zid jedne kafane u pragu gdje smo u šest ujutro doručkovali pivo iz ruku male plave simpatične konobarice.
nema ni onog crno-bijelog klinca u mornarskom odjelcetu s medvjedićem u ruci što se smije baki i djedi naslonjen na oronuli zid stare šupe. nema više ni Nje, ni Nje, ni Nje, onakve kave su bile...
ni starog oraha više nema, posjekao sam ga odavno, svojom je starošću mamio suze, ni pepela, ni dima s one lomače gdje sada raste patuljasti čempres. ni puno sjećanja dozvati ne mogu, skrivaju se vješto negdje po mojoj glavi bojeći se valda nečijeg strašnog suda.
opisujem slike onako kako ih vidim, i nisam uvijek u pravu, znam, i ne ponosim se baš sa svakom od njih, ali tamo gdje putujem, i gdje ću na kraju stići, valjda postoji neko da ih pravedno procjeni.
Post je objavljen 26.10.2005. u 01:07 sati.