Rano zorom čitam VOA vijesti i vidim da je umrla Rosa Parks.
Žena kojoj je prije 50 godina puknuo film pa se odbila ustati bijelcu u autobusu kada se vraćala kući s posla. Mislim da je radila kao peglačica u kemijskoj čistionici, ali nisam sigurna, morala bih provjeriti. Montgomery, Alabama, prosinac 1955. The rest is history.
Kada je TIME u 2000. predmilenijskoj groznici organizirao ispitivanje "Koga biste izabrali za Čovjeka Milenija?" (pobijedio je Albert Einstein), ja sam glasala za onog anonimusa koji je stao pred tenkove na Tien Anmenu. Ne znam tko je to bio. Pretpostavljam da većina ekipe na Zapadu nema pojma o njegovom identitetu, ali taj mi se čovjek učinio metaforom svih "malih ljudi" koji su ustali protiv nepravde, odbili ustupiti mjesto u autobusu, izgubili posao ili više, jer nisu pristali na konformizam i status quo. Istina je da Einsteini generiraju ideje, ali bez otpora jedne umorne peglačice, ideje umiru s pojedincima koje su ih iznjedrili.
Da se razumijemo, nisam romantik. Pače, mrzim romanticizam u politici, jer vodi u najstrašnije ekstreme. Revolucionarni teror i Nazi Novi poredak samo su krajnje konsekvence jednog romantičarskog pogleda na svijet. Puno su mi draži naoko hladni racionalisti John Locke tipa.
Ali, baka Rosa zaslužuje jedan sentimentalan osvrt...
Post je objavljen 25.10.2005. u 20:52 sati.