pripita opatijska praskozorja dočekivao sam umoran kao ratnik nakon bitke svih bitaka. bijeli me krevet i meki jastuk snažno privlačio k sebi kao napaljeni dječarac noćnu damu. otimao sam se snu, s mukom držeći otvorene oči, dok mi misli ne proputuju maglovitim gorskim kotarom, kišnom metropolom, sivom cestom u dolini rijeke i onom mojom šarenom ravnicom, kao paleta s bojama u ruci slikara. a tamo negdje, mazno u snovima, u toplom krevetu, kucalo je jedno drago srce.
dajem nobelovu nagradu onom tko je izmislio brzo biranje na mobilnom telefonu. pritišćem osmicu i promuklim, jedva čujnim glasom, zazivam njeno ime…
- dobro ti jutro, ljubavi moja!
- što se dogodilo? pitala je zbunjeno prenuta iz sna.
- ništa, samo tjedoh čuti Tvoj glas.
- a što je s tvojim, kreštiš kao ulazna vrata? izgubio si dobar glas?
- nisam izgubio, samo sam ga posudio jednim tamburašima i nekim pjesmama…
- znaš li koliko je sati? zašto već ne spavaš? brinulo se Moje Svjetlo U Tmini
- ne htjedoh zaspati dok Ti ne kažem da mi je drago što te imam…
ne, nije to ono "imam" koje ju drži zarobljenu u odajama moje stvarnosti, ono koje pritišće i sputava, koje brani i zabranjuje, koje, kao Othelo, guši zbog ljubomore i nepovjerenja. nije to ono "imam" što ne dozvoljava da se bavi svojim mislima, što hoće sve da zna i sazna, što prati u stopu, čangriza i prigovara, što otima i prisvaja...
drago mi je što je imam jer moje ime tako lijepo izgovara i onda kad je u polusnu, jer je tu, kraj mene, i kad nisam s njom, jer me razumije i kad se ne razumijem, jer…
- pričaj mi nešto, ljubavi moja, da ljepše zaspem…
kao šapat anđela, njen me je glas, odnio u snove šarenih boja.
volim te, i kad si daleko, naročito kada si daleko…
Post je objavljen 25.10.2005. u 09:30 sati.