Kasni ponoćni sat, zujanje u zraku.
Pakosno malo stvorenje kreće na put
Popločen vlastitom ljubomorom i taštinom.
Krlilma neumorno para zrak, zuji.
Ni let mu nije logičan.
Ono je zbunjeno i zavedeno projekcijama vlastitog priglupog uma.
Taj insekt mrzi samog sebe.
Leti ka mojem krevetu naoko srdačnog osmjeha
Gorkog iznutra.
Misleći da nisam pročitao što se krije iza maske istog.
I iako naoko šuti, tihi glas dopire iz njega.
Zlobna šaputanja pale duše sve glasnije
Prodiru van.
Šume i krckaju poput lošeg TV signala.
A misli da su nečujna njena zlobna šaputanja.
Uperena protiv nas čistih srca.
Ne shvaća da leti zabluđena vlastitom ništavnom veličinom
Uvjerena u važnost svog postojanja
U superiornost svoje spodobe
Nakazne, nakaradne i licemjerno-dvolične.
Ne shvačajući beznačajnost svog jadnog života
Mjerenog jednim udarcem novina ili prskanjem spreja.
Zuji i sljeće smradeči sve što dotakne
Mrtva muha na mom jastuku.
Jastuku koji ne pulsira za nju.
Uhvaćena u mrežu vlastite trule zavjere.
Možda da isčupanih krila završi na udici
Ali za to su one odabrane.
No njena osušena ljuštura za to nikada i nije bila
Ovako neukusna.
Mrtva muha na mom jastuku
U kasni ponoćni sat.
Podsjeća tek na zunzaru koja je možda nekad bila.
Post je objavljen 21.10.2005. u 23:36 sati.