vozim auto nepoznatom uskom cestom. nebo je propuštalo kao stari hrđavi kotao. vjetar je glasno pjevao Orff-ovu Carminu Burano, a visoka sasušena trava hvatala je ritam melodije. stari su hrastovi uz cestu rasipali lišće kao vlastelin zlatnike ubogoj sirotinji. iznenada farovi u daljini obasjaše nekakvu spodobu. maleni je čovječuljak u zelenoj pelerini od jute sjedio na nakrivljenom bijelom kamenom stupu pored ceste na kome je broj kilometara već izbljedio. stao sam i ponudio da ga povezem. nasmijao se veselo, dok su mu se hladne kišne kapi s lica sljevale na sijedu bradu i kapale s nje u jednoličnom ritmu kao stari vodeni sat. drhtao je onako mokar i promrzao. pojačao sam grijanje i ponudio mu kutiju s keksom. jao je mljackajući i pogledavao me klimajući glavom. kutiju je ispraznio nakon nekoliko kilometara i bez pitanja otpio veliki gutljaj soka što je stajao u držaću pored sjedala. podrignuo je zvučno, protegnuo se, zjevnuo i zaspao kao malo dijete.
auto je trošio kilometre kao generali vojnike u velikom ratu. mjesec se nakratko pojavio između oblaka da mi kaže «ovdje sam, još uvijek te pazim», a maleni je čovječuljak hrkao kao stara šumarska pila.
probudi se iznenada, kao što je i zaspao, ogleda se oko sebe, pogleda u cestu i reče:
- stani, ovdje izlazim!
ovdje je izgledalo kao i tamo gdje sam ga pokupio, kao da sam sve ovo vrijeme vozio u krug.
- hvala na vožnji, hrani i piću.
- sačekaj! rekao sam. tko si ti maleni čovječe? od kuda dolaziš? kamo ideš? reci bar ime!
- ja sam Zli Patuljak, stojim uz cestu i činim razne pakosti vozačima što tuda prolaze, kvarim im motore, bušim gume... ali ti se ne boj, prema meni si bio dobar, pa ću ti za nagradu ispuniti jednu želju.
baš nešto i nisam sklon dozvoljavati drugima da ispunjavaju moje želje, o njima se brinem sam, ali bilo bi glupa ne uzeti je kad se već nudi.
dobro mali čovječe, ako je tako, evo ti želja:
hoću da sam u centru zbivanja, da sam na visokom položaju, da uvijek imam dobre ideje i odašiljem svijetu velike misli i da mi vjeruju i kada lažem, da sam stalno obasjan svjetlom i da su sve oči uprte u mene.
- bit će tako! nedaleko odavde, uz samu cestu, jedan je motel. prespavaj u njemu i kad se probudiš želja će ti biti ispunjena!
rekao je čovječuljak i otišao u kišnu noć.
nedugo zatim u daljini su zasvjetlili prozori kao oči vile. motel kraj puta, oronuo i star, nepočišćena soba i drveni krevet. zaspao sam.
probudio sam se u velikom gradu, stajao sam u centru zbivanja, obasjan reflektorima, a svi su zastajali i gledali u mene diveći se…
… postao sam
JAMBO PLAKAT!
iskočio sam iz kreveta i mokar do kostiju s krikom umirućeg lava odjurio u kupaonicu. u ogledalu Ja sam još uvijek bio Ja, pospan, krmeljav, rasčupan i neobično sretan…
možda sam ipak trebao zatražiti mir u svijetu…
Post je objavljen 13.10.2005. u 09:21 sati.