Marketing
Giambattista "Yambo" Bodoni, prodavac, ali prije svega ljubitelj starih knjiga i rariteta, nakon mozdanog udara gubi "osobnu" memoriju: jos posjeduje enciklopedijsko pamcenje erudita, ali vise ne prepoznaje obitelj, niti ista zna o sebi, svojoj proslosti. Upucuje se u staru obiteljsku kucu na selu u kojoj su gomile uspomena, igracke, knjige, predmeti, ne bi li se sastao sa sobom.
Eco, po meni, nije dobar romanopisac--beletrist, mislim--a opet volim, cijenim i zeljno iscekujem njegove knjige. One su moja ideja lake razonode--mnostvo sitnih intelektualnih delicija, referenci, asocijacija, i iznad svega--liste. Katalozi, skupovi, elenchi, schede, klasifikacije, nizovi, brojanje, zbrajanje... Ni ova nije razocarala, prsti od nabrajanja naslova, slika, pjesama, rijeci, uspomena, sto je mozda vazno jer daje--iluziju?--da mozemo zivot pridrzati u saci kao jabuku, punu sebe, ne izostavivsi nijedan trenutak, pogotovu iz onog doba kad je svaki bio znacajan, upravo tezak smislom, toliko da nam je zigosao svijest.
A interesantno je da sam se prije citanja knjige (kupila sam je prvi dan u Splitu i cuvala do povratka, za avion) bavila istim poslom kao Yambo u Solari. Prevrtanjem uspomena. Prije svega--knjigama i stripovima iz djetinjstva, ponekad identicnim (npr, De Amicis, "Srce", koji Yambo kasnije shvaca kao najavu i ohrabrenje fasizmu--danas se slazem, a obozavala sam je kao i on). Zapravo, prvo sam sredila par tisuca pisama, ne usudjujuci se citati ih, vec i letimican pogled na neke retke, datume, adrese, uvjerio me da ne bih bila u stanju prozivjeti svoj zivot da sam znala unaprijed sto ce se desiti...
Knjige. Biblioteka Vjeverica, Jelen, Lastavica... Moja prva procitana knjiga bila je "Pipi Duga Carapa"--o tome poseban post. Druga, "Druzba Pere Kvrzice". Treca, "Laku noc, djeco" Ele Peroci. Prije njih zapravo je bilo puno drugih, malih knjizica britanske biblioteke "Ladybird", s plavim zadnjim koricama, uljanim i akvarel ilustracijama preko cijelih verso stranica. Najranijih kojih se sjecam bile su tri o kompozitorima, "Great composers", i ona o Schubertu. Dozivotne (ili dosmrtne) impresije: Beethoven tragicno oglusuje; Handel je takav prgavac da je jednom zgrabio losu pjevacicu i htio je baciti kroz prozor na ulicu... Knjizice o Kleopatri i Egiptu, Rimskom carstvu, bajke...
Stripovi. Asterix, Tintin, Lucky Luke, The Archie's, Marvel i DC superheroji, pokoji Blek Stena, Zagor, Teks Viler, Komandant Mark, Politikin Zabavnik, Tom i Jerry, poslani iz Jugoslavije, Wonder Woman, Fantastic Four, Spiderman, Spirou... Kasnije sam skupljala Stripoteke (imala sam preko 500 komada), Yu Strip, Strip Art, Spunk i ostale--vise ih se ni ne sjecam... Tu sam kolekciju u napadu bijesa (na brata, koji se usudio izvuci ih iz moje sobe u dvor, gdje su mi ih mulci razvlacili) poklonila prijatelju; danas ne bih (di si, Zorane... zivi li to...) A jos kasnije kupovala sam u Italiji i Francuskoj erotske stripove Magnusa i Manare.
Predmeti. Jedna tajanstvena okrugla izrezbarena indijska kutijica s komadicima dogorjelih mirisnih stapica i necijim inicijalima. Plasticni nakit iz osamdesetih, fashion jewellery, jos uvijek oznacavajuci neke vrlo specijalne dogadjaje. Bocica "Poisona" koju je tata donio s promocije parfema u Parizu--jos mirise. Ciparski jasmin u vosku--jos mirise. Odjeca koju vise ne mogu nositi ni kad bih htjela. Skolske knjizice. Diplome. Knjige-nagrade (Sto najznacajnijih djela svjetske knjizevnosti, Speleologija...)
Crtezi. Tajni seksi portfolio, s ilustracijama za porno Bibliju. Zna li netko gdje bih nasla izdavaca u Hrvatskoj? :)
Note. Za klavir, gitaru, pa i komorni trio. Ukljucuju svezak s cabaret predstave Weilla za Splitsko ljeto, s Bozidarom Alicem i Zdravkom Krstulovic, koji sam dobila na poklon kao zahvalu za neku malu pomoc...
A ovo je ono vidljivo i opipljivo. Moze se skloniti, baciti, spaliti, ili pokloniti, kao dijamant koji nosi nesrecu u stripu o Iznogudu, veziru koji zeli biti kalif na mjesto kalifa.
I s tim mi je lako.
Ono sto ne mogu podnijeti, ono sto me lomi, jesu davna obecanja, ocekivanja, snovi, planovi, ideje, uvjerenja, misli--proslost kao psiholoska elementarna nepogoda, srucila se na mene, sve sto sam mislila, a nije bilo tako, sve sto sam zeljela, a dobila, izobliceno, sve sto sam namjeravala, a nisam, sve sto sam bila, sve sto sam ostala duzna.
Sve sto sam jednom imala nekome kao da sam jos uvijek duzna. Svu srecu mog djetinjstva, svu tugu promjena, katastrofu unistenja, vidim kao podlogu neceg sto sam morala, a nisam poduzela, nekog puta na koji se nisam uputila, nekog izazova na koji nisam odgovorila.
Kao da sam propala kroz neki procjep u prostoru i vremenu, vidim sve kroz debela stakla, ali ne mogu dotaknuti (ne znam ni zelim li), ne mogu ispuniti to neko davno obecanje sreci koja je tada bila tako jednostavna, stvarna, neupitna, puna sobom u svakom djelicu...
Post je objavljen 12.10.2005. u 16:35 sati.